Sbormistr recenzija: kad je tišina dvorane za probe najglasnija
Postoje filmovi nakon kojih ni s kim ne želiš odmah razgovarati. Sbormistr je upravo takav. Ispod blistave površine praškog djevojačkog zbora iskopava ono što odrasli desetljećima nisu htjeli čuti. Drama Ondřeja Provazníka ne zabavlja, nego suočava, i to radi s iznenađujućom osjetljivošću.
Težak, važan i suzdržano snažan film koji mehanizam šutnje pokazuje bolje od mnogih glasnijih drama o zlostavljanju.
Podaci o filmu
| Redatelj | Ondřej Provazník |
|---|---|
| Uloge | Marek Cisovský, Katerina Falbrová, Lucie Ingrová |
| Žanr | Filmske drame |
| Trajanje | 106 min |
| Zemlja | Češki filmovi, Slovački filmovi |
O čemu govori Sbormistr, bez spoilera?
Početak je devedesetih, Prag. U zraku nakon pada komunizma osjeća se obećanje da se sve otvara i da je sve moguće. Trinaestogodišnja Karolína primljena je u svjetski poznati djevojački zbor u kojem već pjeva njezina starija sestra Lucie. Na prvi pogled to je najbolje što se talentiranoj djevojčici može dogoditi: putovanja, nastupi, priznanje i zajednica kojoj možeš pripadati.
Karolínin se glas brzo izdvaja iz ostalih i privlači pozornost dirigenta Máche. Njega svi obožavaju i poštuju, a autoritet njegove majke, koja vodi zbor, još je veći od njegova. Karolína isprva doživljava kao trijumf to što je baš ona odabrana. A onda polako shvaća kolika je cijena te povlastice.
Više od toga unaprijed ne treba znati. Snaga filma leži upravo u načinu na koji dozira tu spoznaju: ne jednim velikim preokretom, nego sitnim, neugodnim trenucima koji se u jednom času slože u cjelinu.
Stvarni skandal, promijenjena imena
Priču je nadahnuo zbor Bambini di Praga, koji je djelovao od 1973. do 2011., točnije praška djevojačka škola osnovana 1990. Film je promijenio imena likova, ali težinu pozadine nemoguće je zaboraviti: između 1984. i 2004. gotovo pedeset djevojaka, uglavnom oko petnaest godina starih, proživjelo je ono o čemu film govori.
Ta svijest gledatelju cijelo vrijeme sjedi na ramenima. Ne gledamo izmišljenu priču strave, nego otisak sustava koji je mogao funkcionirati dva desetljeća. I mislim da najvažnije pitanje filma nije tko je to učinio, nego kako je sve to toliko dugo moglo ostati skriveno. Autoritet, slava, zajednica, ponos roditelja, ambicija samih djevojaka: sve vuče u istom smjeru, prema šutnji.
Provazník to ne pokazuje propovijedajući. Nema poučnih monologa ni natpisa na platnu koji bi nam govorili što trebamo osjećati. Umjesto toga stojimo uz Karolínu i pipamo u mraku jednako kao i ona.
Kateřina Falbrová i mladi glumci
Ovakav film stoji ili pada s glavnom glumicom, a Kateřina Falbrová kao Karolína radi upravo nevjerojatan posao. Teško je za tinejdžericu odigrati trenutke u kojima ponos i zbunjenost žive na istom licu, i to tako da je gledatelj uvijek korak ispred nje. Falbrová ne pretjeruje: najviše govore njezine šutnje i pogledi u stranu.
Maya Kintera kao Lucie važna je protuteža. Sestrinski odnos jedan je od najbolnijih slojeva filma jer je starija sestra već unutar sustava, već nešto zna, a cijelo vrijeme lebdi pitanje: što će reći, a što prešutjeti.
Juraj Loj kao Mácha jeziv je upravo zato što ne glumi čudovište. Vidimo karizmatičnog, šarmantnog dirigenta za kojim je posve razumljivo da svi luduju. Ivana Wojtylová kao majka koja vodi zbor možda je najuznemirujući lik filma: njezin autoritet zid je kroz koji ništa ne prolazi. U glumačkoj postavi su i Marek Cisovský i Lucie Ingrová, koji dodatno grade tkivo svijeta odraslih.
Glas kao oružje i utočište
U filmu o zboru glazba nije kulisa, i Sbormistr to odlično razumije. Pjevanje je ovdje istodobno prekrasno i gušeće. Kad djevojke zapjevaju zajedno, u tome ima nečeg čistog, gotovo sakralnog, i baš zato toliko boli što ta ljepota postaje oruđe u nečijim rukama.
Film se pita što se događa s glasom koji ne pristaje u harmoniju. U zboru se lažni ton odmah primijeti, ispravi i ukloni. A što je s djevojkom koja bi htjela progovoriti?
I zvučna obrada je pametna: tišina dvorana za probe, jeka stubišta i šaputanja pričaju barem onoliko koliko i pjesme. Vizualni stil je suzdržan, atmosfera Praga s početka devedesetih živi više u detaljima nego u velikim tablo prizorima, što pristaje intimnom mjerilu filma.
Gdje ga može biti teško prihvatiti?
Iskreno: ovo nije film koji se lako preporučuje. Traje 106 minuta, gradi se polako, i iako redatelj očito ne želi iskorištavati temu, napetost je ponekad gotovo nepodnošljiva. Onima koji žele dramu bržeg ritma srednji dio može biti test strpljenja.
Drugi rizik je upravo njegova vrlina: suzdržanost. Ponegdje sam želio da se film malo više otvori prema odraslima, roditeljima i okolini, jer bi me zanimalo još više o tome kako je sustav funkcionirao. No razumijem tu odluku: dječja perspektiva namjerno je uska, jer djeca doista nisu vidjela cijelu sliku.
Ovo nije film koji treba gledati iz zabave s djetetom koje pjeva u zboru. Prije je to film koji vrijedi pogledati kao odrasla osoba, pripremljen na ono što dolazi.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole tihe europske drame usmjerene na likove i koje zanima kako šutnja funkcionira u zajednici izgrađenoj na autoritetu. Roditeljima i nastavnicima posebno će dati povoda za razmišljanje.
- Radije preskoči ako: Onima kojima je trenutačno potrebna lagana razbibriga ili koje tema zlostavljanja djece osobno previše pogađa. Zbog sporog ritma može biti izazov i gledateljima naviknutima na dinamičnije filmove.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Spotlight (2015), Festen (1998), Jagten (2012), Whiplash (2014), Tár (2022)
Česta pitanja
O čemu govori Sbormistr?
U Pragu s početka devedesetih trinaestogodišnja Karolína ulazi u svjetski poznati djevojački zbor, gdje se posebna pozornost dirigenta isprva čini povlasticom, a zatim otkriva svoju mučnu cijenu.
Temelji li se Sbormistr na istinitoj priči?
Film je nadahnut zborom Bambini di Praga i praškom djevojačkom školom osnovanom 1990., a imena likova su promijenjena.
Koliko traje Sbormistr?
Film traje 106 minuta.
Je li Sbormistr prikladan za djecu?
Zbog teme zlostavljanja preporučuje se odrasloj publici, a ne gledanju s djecom.
Tko je režirao Sbormistr?
Češko-slovačku dramu režirao je Ondřej Provazník.
Usudimo li se čuti ono što Sbormistr pjeva?
Sbormistr nije film za koji ćeš od srca reći da ti se svidio. Prije je to film za koji znaš da je potreban. Provazník je snimio tihu, preciznu i nimalo senzacionalističku dramu o rani koju desetljećima nitko nije htio čuti, a zahvaljujući igri Kateřine Falbrove ta se rana čini itekako bliskom. Ako podnosiš teške teme, nemoj ga propustiti. Samo si poslije ostavi malo tišine.