Daleki rođaci recenzija: srednjovjekovni vitez koji bi i danas mačem napao poštanski kombi
Postoje filmovi koje je televizija prikazala toliko puta da su postali gotovo dio obitelji, a Daleki rođaci su upravo takav film. Komedija Jean-Marie Poiréa iz 1994. baca srednjovjekovnog viteza i njegovog štitonošu u moderni svijet. Rezultat je bučan, glasan, ponekad i naporno pretjeran, ali vrti se s toliko energije da je teško ostati ozbiljan. Pogledali smo ga ponovno i provjerili koliko je od njega ostalo nakon trideset godina.
Bučna, ostarjela, ali i dalje živahna francuska lakrdija koju na nogama drže sumanuta energija Christiana Claviera i dostojanstvena ozbiljnost Jeana Renoa.
Podaci o filmu
| Original | Les Visiteurs |
|---|---|
| Redatelj | Jean-Marie Poiré |
| Uloge | Jean Reno, Christian Clavier, Valérie Lemercier, Marie-Anne Chazel, Christian Bujeau, Isabelle Nanty |
| Žanr | Fantasy filmovi, Komedije |
| Trajanje | 103 min |
| Zemlja | Francuski filmovi |
U oklopu usred prometa: o čemu govori film?
Osnovna ideja toliko je jednostavna da zvuči kao dječja bajka. Srednjovjekovni vitez, grof Godefroy de Montmirail, i njegov vjerni, ali blago rečeno moralno sumnjivi štitonoša Jacquouille la Fripouille zahvaljujući senilnom čarobnjaku ne završe tamo gdje su trebali. Skok kroz vrijeme izbaci ih u današnji svijet, u kojem sve bruji, bliješti, smrdi i nema nikakvog smisla.
Vitez, naravno, radi ono što vitez zna: bori se. Zmajevi mu ne predstavljaju problem, kakav god oblik poprimili, a u našem mehaniziranom svijetu doista mnogo toga nalikuje na metalno čudovište koje frkće. Odatle dolazi dobar dio humora: mač se često poteže u situacijama u kojima bi prosječan čovjek najviše zatrubio.
Dvojac za pomoć traži današnje potomke obitelji kako bi se vratio u svoje doba. Rodbina, razumljivo, ne skače od sreće kad se na vratima pojavi sumnjiv tip u oklopu, čudnog govora, koji tvrdi da im je pradjed pradjedova njihovih pradjedova. Slijedi dugo i mukotrpno uvjeravanje, a film usput tiho drži iskrivljeno zrcalo pred našim prekompliciranim modernim životom.
Jean Reno, najsmješniji kad je najozbiljniji
Tko Jeana Renoa poznaje uglavnom kao tvrdog, šutljivog lika, posebno će uživati gledajući ga kako ovdje igra srednjovjekovnog grofa, potpuno predano i bez trunke osmijeha. U tome je i tajna: Reno ni u jednom trenutku ne namiguje kameri. Godefroy de Montmirail vjeruje u čast, u položaj, u viteški red, a ako mu današnja situacija proturječi, onda očito nešto nije u redu sa situacijom.
Takav humor kamenog lica traje mnogo dulje od gegova. Renoova fizička prisutnost, njegovo držanje, način na koji se i u modernom stanu kreće kao da korača dvoranom dvorca, čine kičmu filma. Bez njega bi sve bilo samo glasan kabaret. S njim film ima težinu, pa čak i malo šarma.
Christian Clavier, pušteni kaos
Ako je Reno sidro, onda je Christian Clavier sama oluja. Gledamo ga u dvostrukoj ulozi: on je Jacquouille, prljavi i lukavi štitonoša koji grabi sve što stigne, ali i današnji potomak Jacques-Henri Jacquard. Već je ta ideja odlična, jer razlika između dvojice nosi cijelu društvenu šalu: jedan je dno srednjeg vijeka, drugi uglađeni moderni građanin, a lice im je isto.
Clavierova gluma ide u krajnosti. Kreveljí se, cvili, ceri, grohoće, i tko ne podnosi tradicionalni, prenaglašeni stil francuske lakrdije, za njega će upravo on biti najveći ispit. Moje je mišljenje: da, ponekad je previše. Ali rijetko se vidi tako odlučna i bezobzirna komičarska izvedba, a Jacquouille je bez sumnje postao najupečatljiviji lik filma.
Sporedne uloge i igra dvostrukih likova
Nije samo Clavier dobio dvostruki zadatak. Valérie Lemercier također igra dvije uloge: Frénégonde de Pouille, srednjovjekovnu zaručnicu, i Béatrice de Montmirail, današnju potomkinju. Lemercier radi suzdržanijim, finijim humorom i lijepo uravnotežuje metež koji bjesni oko nje. Béatrice se najviše mora nositi s time da joj je predak doslovno upao u život, i odatle dolaze najzabavnija obiteljska trvenja u filmu.
U ostatku glumačke postave su Marie-Anne Chazel kao Ginette Sarcley, Christian Bujeau kao Jean-Pierre Goulard, Isabelle Nanty kao Fabienne Morlot, Gérard Séty kao Edgar Bernay te Didier Pain, koji igra Luja VI., poznatog kao Louis VI le Gros. Tipična francuska komičarska ekipa: svatko donosi svoju malu karikaturu, pa je svijet filma istodobno pretjeran i nekako živ.
Iskrivljeno zrcalo ili samo glasna šala?
Najpametniji sloj filma je to što se ne smije samo srednjem vijeku, nego i nama. Gledan očima viteza, moderni svijet jednako je apsurdan kao što je nama vitez u oklopu u supermarketu. Zašto toliko žurimo? Zašto sve bruji? Zašto je jednostavna stvar toliko komplicirana?
Ipak, ne tvrdim da je riječ o duboko promišljenoj društvenoj kritici. Režija Jean-Marie Poiréa ne traži finu satiru, nego tempo i glasnoću. Scene se brzo izmjenjuju, atmosfera stalno radi na visokim okretajima, i to u 103 minute zna jednom ili dvaput i umoriti. Dio humora vezan je uz svoje vrijeme, a neke šale danas funkcioniraju više iz nostalgije nego zbog svježine.
Ono što mu vrijeme ne može oduzeti jest čistoća ideje. Komedija tipa riba na suhom nikad zapravo ne stari, a ovaj je film jedan od najenergičnijih europskih primjera tog žanra.
Prizori i atmosfera u pakiranju iz devedesetih
Ne očekujte holivudsku paradu specijalnih efekata. Vizualno su Daleki rođaci skromni, a fantastični elementi danas djeluju pomalo primitivno. Ali sudar oklopa, srednjovjekovnih kostima i modernih scenografija sasvim je dovoljan da šala upali: film ne živi od trikova, nego od situacija.
U tome ima nečeg dragog. Karakteristična, pomalo bučna i šarena atmosfera francuskog filma devedesetih danas je i sama svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Tko je na tome odrastao, njemu vizualni dojam neće biti slabost, nego dio čarolije.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole bučne, brze francuske lakrdije i komedije tipa riba na suhom te bi rado vidjeli Jeana Renoa u sasvim neobičnoj, komičnoj ulozi.
- Radije preskoči ako: Onima koje zamara prenaglašen humor pun grimasa i koji žele finu, tihu satiru, Clavierovo divljanje brzo će postati previše.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Bill & Ted's Excellent Adventure (1989), Povratak u budućnost (1985), Kate & Leopold (2001), The Haunted Mansion (2003), Astérix & Obélix: Mission Cléopâtre (2002)
Česta pitanja
O čemu govore Daleki rođaci?
Srednjovjekovni vitez i njegov štitonoša zahvaljujući senilnom čarobnjaku završe u današnjem svijetu i uz pomoć potomaka svoje obitelji pokušavaju se vratiti u svoje doba.
Kada je film izašao?
Premijera filma bila je 20. siječnja 1994.
Koliko traje film Daleki rođaci?
Film traje 103 minute.
Tko je režirao film Daleki rođaci?
Francusku komediju režirao je Jean-Marie Poiré.
Koji je originalni naslov filma i tko igra glavne uloge?
Originalni naslov je Les Visiteurs. Glavne uloge igraju Jean Reno, Christian Clavier i Valérie Lemercier.
Isplati li se i nakon trideset godina navući oklop zbog njega?
Da, ako znate što gledate. Daleki rođaci nisu profinjeni, nisu suzdržani i nisu uvijek ukusni, ali su poletni, duhoviti, a par Jean Reno i Christian Clavier donosi kemiju kakvom se može pohvaliti malo komedija. Savršen je za kišnu večer, za malo nostalgije ili za zajednički smijeh sa starijom djecom. Samo se nemojte čuditi ako na kraju i vi sumnjičavo pogledate vlastiti auto, kao da je zmaj koji frkće.