Franz recenzija: Agnieszka Holland slaže mozaik od čovjeka koji je usnio noćnu moru cijelog stoljeća
Snimiti film o Kafki otprilike je kao ući u dvorac: svi pokušavaju, gotovo nikome ne uspijeva. Agnieszka Holland ni ne kuca na vrata, nego sve razbije u krhotine i od komadića složi portret. Franz nije udoban, nije linearan, ali upravo zato djeluje živo.
Hrabar, uznemirujuć i mjestimice zamoran biografski mozaik koji napokon traži čovjeka iza književnog spomenika.
Podaci o filmu
| Redatelj | Agnieszka Holland |
|---|---|
| Uloge | Idan Weiss, Peter Kurth, Jenovéfa Boková, Ivan Trojan, Sandra Korzeniak, Katharina Stark |
| Žanr | Dokumentarne drame |
| Trajanje | 127 min |
O čemu je riječ? Život viđen kroz kaleidoskop
Polazište zvuči jednostavno: film prati život Franza Kafke, od rođenja u Pragu u 19. stoljeću do smrti nakon Prvog svjetskog rata. I to je sve. No tko očekuje da ćemo uredno, kao u muzejskom razgledu, proći djetinjstvo, godine u uredu i velika djela, brzo će shvatiti da je ušao u krivu dvoranu.
Holland je, naime, film zamislila kao kaleidoskopski mozaik. U praksi to znači da Franz nije ravna crta, nego mnoštvo sitnih krhotina zrcala, od kojih svaka drukčije lomi istu svjetlost. Žanrovska oznaka dokudrame ovdje nije prazna riječ: uz igrane prizore film zanima i što je Kafka iza sebe ostavio, kako je utjecao na svijet i što je od njega ostalo danas.
O spojlerima je kod biografskog filma teško govoriti, jer je Kafkina sudbina manje više poznata. Ipak, detalje prepuštam gledatelju, jer snaga filma nije u tome što se događa, nego u tome kako se slika slaže.
Agnieszka Holland, redateljica koja se ne boji teškog materijala
Ime Holland samo po sebi jamči da nećemo dobiti mlaki kostimirani film. Ona je redateljica koja od filma Europa, Europa uvijek iznova zaviruje u najmračnije kutke 20. stoljeća, a nedavno je s Zelenom granicom, filmom koji udara ravno u želudac, dokazala da i nakon sedamdesete zna gledatelja stisnuti za grlo političkim i moralnim pitanjima.
Prema najavama, Franz je njezin dosad najambiciozniji projekt i u to joj vjerujem. Ambicija se osjeća u svakoj sceni: film neprestano mijenja formu, eksperimentira, povremeno gurne gledatelja da se ne bi previše udobno smjestio. Holland svom junaku ne prilazi s divljenjem, nego sa znatiželjom, a to je golema razlika. Umjesto podizanja spomenika ovdje se secira, samo nježnom rukom.
Meni je to najveća vrlina: napokon film o Kafki koji ne pokušava pod svaku cijenu biti "kafkijanski". Ne ilustrira pridjev, nego traži čovjeka od kojega je taj pridjev nastao.
Glumci: lica iz razbacanog obiteljskog albuma
Na vrhu odjavne špice stoji Idan Weiss i film mu mnogo povjerava: u ovako rascjepkanoj strukturi središte mora držati cjelinu, inače se mozaik raspada. Weissova pojava je tiha, okrenuta prema unutra, ali u njoj ima nekog nemirnog elektriciteta zbog kojeg ga želiš pratiti i kad se naizgled ništa ne događa.
Uz njega radi izrazito jak srednjoeuropski ansambl: Peter Kurth, čija zbijena, teška prisutnost svaku scenu spušta na zemlju, Čeh Ivan Trojan, kojega bi i šira publika trebala bolje upoznati, te Jenovéfa Boková, Sandra Korzeniak, Katharina Stark i Sebastian Schwarz. Međunarodna mješavina glumačke postave savršeno pristaje temi: Kafkin Prag i sam je bio raskrižje jezika, kultura i identiteta.
Holivudske parade zvijezda ovdje nema i dobro je tako. Ta su lica uvjerljiva, nisu slavne osobe u kostimima, nego ljudi kojima vjerujemo.
Što stvarno funkcionira?
- Hrabrost forme. Mozaična struktura riskantna je odluka, ali upravo ona filmu daje posebnost. Ni Kafkin život nije bio ravna crta, pa zašto bi to bio film o njemu?
- Čovjek iza legende. Film otvoreno nudi novu perspektivu i doista uspijeva lik približiti. Kafka ovdje nije pesimistična ikona sa šalica i platnenih torbi, nego netko tko je strepio, volio i sumnjao.
- Atmosfera razdoblja. Tjeskoban, ali prekrasan svijet Srednje Europe s kraja 19. i početka 20. stoljeća prikazan je osjetilno, a vizualni dojam nije razmetljiv, no ipak ostaje u čovjeku.
- Pitanje nasljeđa. Odluka da film istražuje i Kafkin utjecaj na svijet pretvara biografiju u razmišljanje: što mi danas činimo s tim nasljeđem?
Gdje mozaik zapinje
Ne bih bio iskren kad bih rekao da 127 minuta proleti. U prirodi je kaleidoskopa da se u njemu ponekad izgubi fokus, i ima nekoliko dionica u kojima sam osjetio da film više želi impresionirati nego dirnuti. Tko ne poznaje glavne postaje Kafkina života, povremeno će morati tražiti oslonac, jer ga film ne drži za ruku.
Zbog toga je i emocionalni učinak neujednačen. Ima trenutaka koji su me doista zagrizli, a ima i onih kojima sam samo s priznanjem kimnuo, no ostali su me hladnim. Ovo je film snimljen glavom, a srce ponekad zaostaje. Nije strašno, ali dobro je znati prije nego sjednete u kino.
Treba znati i da ovo nije program za obiteljsko poslijepodne: film se bavi ozbiljnim, odraslim temama i ima tjeskoban ton.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Ljubiteljima književnosti, čitateljima Kafke i svima koji vole biografske filmove kad ne slijede uobičajeni obrazac. Za obožavatelje Agnieszke Holland obavezno.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele dinamičnu, linearnu i lako praćenu priču ili se nakon dugog radnog dana samo žele opustiti, ovih 127 minuta moglo bi biti naporno.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Kafka (1991), Amadeus (1984), Mr. Jones (2019), Zielona granica (2023), Hitlerjunge Salomon (1990)
Česta pitanja
O čemu govori film Franz?
Prati život Franza Kafke kao kaleidoskopski mozaik, od rođenja u Pragu u 19. stoljeću do smrti nakon Prvog svjetskog rata, a usput prikazuje i njegov utjecaj na svijet.
Koliko traje film?
Franz traje 127 minuta.
Tko je režirao film?
Redateljica je Agnieszka Holland, kojoj je ovo prema najavama dosad najambiciozniji film.
Je li Franz prikladan za djecu?
Ne preporučuje se: film se bavi ozbiljnim, odraslim temama i ima tjeskoban ton.
Tko glumi u filmu?
Između ostalih Idan Weiss, Peter Kurth, Jenovéfa Boková, Ivan Trojan, Sandra Korzeniak, Katharina Stark i Sebastian Schwarz.
Isplati li se odvojiti 127 minuta za Kafkin mozaik?
Da, ali znajte u što se upuštate. Franz nije ugodna večernja biografija, nego hrabar pokušaj velike redateljice da od legende ponovno izreže čovjeka. Holland je i ovaj put hrabrija od većine kolega, i premda se mozaik ponegdje razilazi, na kraju se složi slika koja vam se danima vrti po glavi.
Ako ste ikad napola odložili Proces jer vam je bio pretjeskoban, ovaj bi vam film mogao dati upravo ono što je nedostajalo: lice iza teksta. Moj savjet: idite, a poslije skinite s police neku Kafkinu knjigu. Bolju preporuku književni biografski film ne može dobiti.