Igra recenzija: zamka Davida Finchera iz koje ni Michael Douglas ne nalazi izlaz
Postoje rođendanski pokloni koje je bolje nikad ne otvoriti. Igra Davida Finchera govori upravo o tome: o hladnom bankaru koji sve drži pod kontrolom i kojem mlađi brat pokloni igru što mu polako proždire život. Gotovo tri desetljeća kasnije film i dalje steže grlo jednako snažno kao i nekad.
Zategnut, paranoičan i drsko zabavan Fincherov triler s jednom od najboljih uloga Michaela Douglasa, čak i kad nas njegova logika povremeno vuče za kosu.
Podaci o filmu
| Original | The Game |
|---|---|
| Redatelj | David Fincher |
| Uloge | Michael Douglas, Sean Penn, Deborah Kara Unger, James Rebhorn, Peter Donat, Carroll Baker |
| Žanr | Drame, Trileri, Misteriozni filmovi |
| Trajanje | 129 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Gdje gledati Igra?
| Za najam |  Google Play Movies Amazon Video |
|---|---|
| Za kupnju | Google Play MoviesAmazon Video |
O čemu je Igra? Bez spojlera, obećavam
Nicholas Van Orton je financijski genijalac, bankar i otprilike topao čovjek koliko i mramorni pult u siječnju. Živi sam, sve drži u svojim rukama, a i rođendan tretira kao neugodnu stavku u kalendaru. Tada se pojavljuje njegov mlađi brat Conrad s neobičnim poklonom: igrom skrojenom samo za njega.
Ono što isprva izgleda kao bizarna zabava za bogataše ubrzo se pretvara u nešto sasvim drugo. Pravila se stalno mijenjaju, ulog raste, a Nicholas u jednom trenutku više ne zna gdje prestaje predstava, a gdje počinje stvarnost. Više od toga zapravo ne treba znati, jer Igra spada u one filmove koji udaraju to jače što ih gledate čišćeg lista.
Originalni naslov je The Game, a hrvatski je ostao jednostavno Igra. I to sasvim dovoljno govori: sve je samo igra, dok odjednom više nije.
Michael Douglas, ledeni čovjek koji se počinje topiti
Michael Douglas je u tom razdoblju bio neokrunjeni kralj opsesivno kontroliranih muškaraca koji mirišu na novac, sjetimo se samo Wall Streeta. Igra pametno gradi na toj slici, a onda je sustavno razbija. Douglasov Nicholas u prvim je minutama gotovo nepodnošljiv: arogantan, distanciran, prema svima se ponaša kao prema zaposlenicima. A onda, kako ga igra izvlači iz poznatog okruženja, gledamo kako mu oklop puca.
Najveća vrlina ove uloge je to što Douglas od nas ne traži simpatije. Ne glumi ranjenu dušu prije vremena, nego pušta lik da se raspada neugodno, ponekad i smiješno. Upravo zato je uvjerljiv svaki trenutak u kojem mu gledatelj ipak mora navijati.
Sean Penn kao Conrad dobiva znatno manje vremena na platnu, ali on je glumac kojem je dovoljan jedan ulazak da se promijeni zrak u prostoriji. Napetost između dvojice braće, izgorjelog i nepredvidivog mlađeg te ukočeno savršenog starijeg, čini emocionalni temelj filma.
Sporedni likovi kojima nikad ne možeš vjerovati
U paranoičnom trileru sporedni likovi imaju dvostruku zadaću: moraju biti uvjerljivi i sumnjivi u isto vrijeme. Igra je u tome majstorska. Deborah Kara Unger kao Christine tajanstvena je, teško čitljiva pojava za koju nikad ne znate je li saveznica ili zamka. To nije mana, nego sama bit uloge.
James Rebhorn kao Jim Feingold utjelovljuje arhetip nasmiješenog, uljudnog službenika i baš je zato jeziv. Peter Donat kao Samuel Sutherland, Carroll Baker kao Ilsa, Anna Katarina kao Elizabeth i Armin Mueller-Stahl kao Anson Baer dovršavaju mozaik u kojem je svako lice moguća laž.
- Deborah Kara Unger: tajanstvena, nepredvidiva, jedan od najboljih poteza filma.
- James Rebhorn: školski primjer prijetnje skrivene iza svakodnevne pristojnosti.
- Armin Mueller-Stahl: kratka, ali upečatljiva pojava čija težina daleko nadmašuje minutažu.
Fincher, majstor kontrole, o gubitku kontrole
Ima nečeg divno ironičnog u tome da je David Fincher, jedan od najopsesivnije preciznih redatelja u povijesti filma, snimio film o tome kako je kad netko izgubi kontrolu. Nalazimo se nakon Sedam, a prije Kluba boraca, i Igra savršeno pokazuje kako se oblikuje onaj mračni, hladni, gotovo klinički Fincherov stil koji su kasnije mnogi pokušavali kopirati.
Slike su blistavo mračne, prostori prenamješteni, a svaki kadar kao da šapće da vas netko promatra. Fincher ne žuri, nego 129 minuta koristi da napetost zateže postupno, vijak po vijak. Prvih pola sata namjerno je sterilno i sporo, jer moramo vidjeti kakav će život igra smrviti.
Ono što posebno volim: Fincher se igra i s gledateljem. Jednako kao ni Nicholas, ni mi ne znamo što je stvarno. Pri svakom sumnjivom znaku i mi ustuknemo i tražimo kameru u kutu.
Gdje se kula od karata zaljulja?
Ne bi bila iskrena recenzija kad ne bih rekao: logika Igre na pojedinim mjestima ozbiljno kuša našu lakovjernost. Ovo je film koji ćete, ako ga naknadno uz čašu vina počnete rastavljati, lako pronaći šavove. Pitanje je smeta li to tijekom gledanja, a moj odgovor je: jedva.
Drugi rizik je glavni junak. Tko ne zna što bi s likom koji je na početku antipatičan, prva trećina mogla bi mu se učiniti dugom. Fincher se, naime, ne udvara, pušta Nicholasa da bude hladan i nagrađuje samo strpljenje.
Unatoč tome, ritam filma, atmosfera i gluma bez problema nose te slabije točke. Rijetko koji triler tako samouvjereno uvlači gledatelja u vlastitu zečju rupu.
Zašto se nije izlizao nakon toliko godina?
Pitanje koje Igra postavlja danas je možda aktualnije nego kad je film izašao. Koliko uopće možemo razlikovati inscenirano od stvarnog? U čijoj igri sudjelujemo dok mislimo da sami upravljamo? U vremenu u kojem stvarnost filtriraju algoritmi i ekrani, Nicholasova paranoja više ne djeluje toliko pretjerano.
Uz to, film i danas jednostavno izgleda sjajno. Fincher nikad nije jurio za trendovima, pa vizualni stil nije ostario kao kod mnogih trilera iz tog doba. Ako poznajete samo kasnije Fincherove filmove, Igra je obavezna karika u lancu.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Za one koji vole paranoične trilere punog obrata, mračnu atmosferu i Fincherovu hladnu preciznost. Za obožavatelje Michaela Douglasa obavezno.
- Radije preskoči ako: Za one kojima smeta kad logika filma povremeno ide do granice uvjerljivosti ili koji očekuju brz, akcijom nabijen ritam. Ovo je sporo građen, mučan doživljaj.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Sedam (1995), Klub boraca (1999), Truman Show (1998), Wall Street (1987), A Viszkis (2017)
Česta pitanja
O čemu je film Igra?
Nicholas Van Orton, usamljeni i hladni bankar, za rođendan od mlađeg brata dobiva igru skrojenu samo za njega. Zbog pravila koja se stalno mijenjaju s vremenom više ne može razlučiti gdje prestaje predstava, a gdje počinje stvarnost.
Koliko traje Igra?
Film traje 129 minuta.
Tko je režirao Igru?
Film je režirao David Fincher.
Tko glumi u Igri?
Glavnu ulogu Nicholasa Van Ortona igra Michael Douglas, Sean Penn tumači njegovog mlađeg brata Conrada, a uz njih glume Deborah Kara Unger, James Rebhorn, Peter Donat, Carroll Baker, Anna Katarina i Armin Mueller-Stahl.
Biste li i vi ušli u igru?
Ja bih, i to iznova. Igra nije Fincherov najveći film, ali je možda najzabavniji iz tog razdoblja: zategnut, drzak, mučan i pritom bezobrazno užitan. Michael Douglas je na jednom od vrhunaca karijere, a Sean Penn i sporedni glumci oko njega pletu mrežu nepovjerenja iz koje se ni gledatelj ne izvlači lako. Ako ga još niste gledali, ne čitajte više o njemu, samo ga pustite. Ako jeste, pogledajte ga ponovno, jer je drugi put to sasvim druga igra.