Nedodirljivi recenzija: prijateljstvo koje će raznježiti i najstrožeg gledatelja
Neke filmove pogledaš jednom, a neke gledaš iznova svake godine jer ti uz njih svijet izgleda malo bolje. Nedodirljivi spadaju u ovu drugu skupinu. Priča je to o prijateljstvu paraliziranog aristokrata i mladića koji je upravo izašao iz zatvora, a pritom ni na trenutak ne pokušava biti sentimentalni kič. Upravo zato pogađa ravno u srce.
Nedodirljivi su školski primjer feel-good filma: nasmijat će vas, rasplakati i nikad neće tražiti da žalite njegove junake.
Podaci o filmu
| Original | Intouchables |
|---|---|
| Redatelj | Éric Toledano, Olivier Nakache |
| Uloge | François Cluzet, Omar Sy, Anne Le Ny, Audrey Fleurot, Joséphine de Meaux, Clotilde Mollet |
| Žanr | Drame, Komedije |
| Trajanje | 112 min |
| Zemlja | Francuski filmovi |
O čemu je riječ? Dva svijeta u jednom pariškom stanu
Philippe je bogati francuski aristokrat kojeg je nesreća ostavila paraliziranog od vrata naniže. Za svoj pariški stan traži stalnog njegovatelja, a kandidata ima napretek. Među njima je i Driss, mladić senegalskog podrijetla koji je tek izašao iz zatvora.
Na papiru je teško zamisliti gori spoj. S jedne strane novac, kultura i krut svijet pravila, s druge ulica, sirova iskrenost i nikakvo strpljenje za uljepšavanje. No film gradi upravo na toj napetosti: kroz niz ludih i odvažnih pustolovina između dvojice muškaraca rađa se prijateljstvo za cijeli život. Više od toga ne želim otkrivati, jer čar Nedodirljivih leži u malim iznenađenjima pojedinih scena, u načinu na koji ova dvojica polako uče slušati jedan drugoga.
Najveća vrlina filma je to što nije bolnička drama. Nema one nametljive tragike na koju smo u ovom žanru navikli. Bolest je prisutna, ali nije ona glavni lik. Glavni lik je život koji, unatoč svemu, i dalje pulsira.
Omar Sy i François Cluzet: kemija koja se ne može naučiti
Kad bih morao navesti samo jedan razlog zašto Nedodirljivi funkcioniraju, to bi bila ova dvojica glumaca. Omar Sy kao Driss upada na platno s toliko energije da gotovo osjetite kako se zagušljivi, otmjeni stan napokon prozračuje. Drzak je, duhovit, ponekad i bezobrazan, ali iz svake njegove geste isijava toplina. Nije čudo što ga je upravo ova uloga pretvorila u međunarodnu zvijezdu.
François Cluzet imao je možda i težu zadaću: Philippea mora odigrati gotovo isključivo licem, pogledom i glasom. A ono što iz toga izvuče jednostavno je impresivno. Jedan poluosmijeh, jedno kolutanje očima, jedan umoran uzdah i točno znamo što se u njemu događa. Cluzet nikad ne moli za sažaljenje i baš zato je njegov lik duboko ljudski.
I sporedni glumci odrađuju svoj posao. Anne Le Ny kao Yvonne trijezna je i stroga savjest kuće, a Audrey Fleurot u ulozi Magalie odlična je protuteža Drissovu napadnom humoru. Alba Gaïa Bellugi kao Elisa i Cyril Mendy kao Adama dobivaju manje prostora, ali oboje pridonose tome da dvojica glavnih junaka ne postoje u zrakopraznom prostoru.
Toledano i Nakache: humor koji se ne ruga
Redateljski dvojac Éric Toledano i Olivier Nakache kreće se po vrlo skliskom terenu. Priča o paraliziranom čovjeku i mladiću tek izašlom iz zatvora u trenu bi mogla skliznuti u jeftine dosjetke ili u suznu melodramu. Oni, međutim, cijelo vrijeme drže ritam: humor se nikad ne izruguje Philippeovu stanju, nego tome što Driss jednostavno odbija prema njemu se ponašati kao prema bolesniku.
To je najvažnija misao filma, a redatelji su dovoljno pametni da je ne izgovore naglas. Driss nije pristojan, nije oprezan, nije taktičan. I upravo je zato prvi koji u Philippeu vidi čovjeka. To ne shvaćamo kroz propovijed, nego kroz scene, smijeh i sitne geste.
Ako im nešto mogu zamjeriti, onda je to da stvari ponegdje teku preglatko. Sudar dvaju svjetova povremeno je bajkovitiji nego što bi bio u stvarnosti, a neki se sukobi rješavaju lakše nego što bih želio. Ali ovo je drama koja naginje komediji i točno zna što želi biti.
Glazba koja nosi scene
Rijetko se događa da glazba toliko sraste s filmom. Melankolične klavirske dionice i živahni, plesni trenuci izmjenjuju se tako da savršeno odražavaju svjetove dvojice junaka: klasičnu, odmjerenu eleganciju i sirovu, instinktivnu radost života. Neke scene pamtimo ponajprije po glazbi, a to je velika pohvala.
Vizualno se film ne pokušava razmetati. Pariz je lijep, stan elegantan, fotografija čista i nenametljiva. Nije to razlog zbog kojeg ga gledamo i tako je dobro: kamera ostaje na dvojici glumaca, ondje gdje se događa ono bitno.
Gdje mu je slaba točka?
Onima koji vole sirove, beskompromisne socijalne drame Nedodirljivi će se ponegdje činiti preudobnima. Film vas radije miluje nego provocira. Drissova pozadina, njegova obitelj i okolina tek su naznačeni, a osjeća se da je tu bilo materijala za dublju priču.
Uz to je i struktura prilično predvidljiva: znamo kamo film ide i otprilike to i dobijemo. Samo što ovdje nije bitno iznenađenje, nego put. A taj je put kroz 112 minuta toliko zabavan da predvidljivost jednostavno ne smeta.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Svima koji vole priče što idu ravno u srce, a nisu ljigave, i koji žele film nakon kojeg će s kauča ustati boljeg raspoloženja. Odličan izbor i za zajedničku večer s obitelji ili prijateljima.
- Radije preskoči ako: Onima koji od filma o invaliditetu ili društvenim razlikama očekuju mračan, nemilosrdan realizam. Njima bi mogao biti preslatkast.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Zelena knjiga (2018), Kišni čovjek (1988), Vozeći gospođicu Daisy (1989), Hors normes (2019)
Česta pitanja
O čemu govori film Nedodirljivi?
Philippe, bogati aristokrat paraliziran od vrata naniže nakon nesreće, traži njegovatelja i odabire Drissa, mladića koji je tek izašao iz zatvora. Između njih se razvija prijateljstvo za cijeli život.
Koliko traje film Nedodirljivi?
Film traje 112 minuta.
Tko glumi glavne uloge u filmu Nedodirljivi?
Philippea glumi François Cluzet, a Drissa Omar Sy. Uz njih se pojavljuju i Anne Le Ny, Audrey Fleurot i Alba Gaïa Bellugi.
Tko je režirao Nedodirljive i koji je originalni naslov?
Francuski film režirali su Éric Toledano i Olivier Nakache, a originalni naslov mu je Intouchables.
Je li Nedodirljivi komedija ili drama?
Riječ je o drami koja naginje komediji: film je pun humora, ali ima i dirljivih trenutaka, pritom nikad ne prelazeći u patetiku.
Isplati li se i danas ponovno pogledati Nedodirljive?
Apsolutno. Nedodirljivi su jedan od rijetkih filmova koje vrijeme nije nagrizlo, jer ne počivaju na trikovima, nego na ljudima. Par Omar Sy i François Cluzet i danas djeluje jednako svježe, humor jednako pogađa, a na kraju vam se grlo jednako stisne. Ako ga još niste gledali, ne odgađajte. Ako jeste, pogledajte ga ponovno s nekim tko ga ne poznaje: promatrati njegovo lice doživljaj je gotovo jednak samom filmu. Od mene čvrsta 9/10, a u feel-good kategoriji teško je naći bolji.