Otac recenzija: Anthony Hopkins i film koji vam izmakne tlo pod nogama
Neke filmove gledamo, a neki nam se jednostavno dogode. Otac je bez sumnje od ove druge vrste. Drama Floriana Zellera ne pokazuje izvana kako izgleda gubitak sjećanja, nego nas uvlači ravno u glavu u kojoj ništa ne ostaje na svom mjestu. A Anthony Hopkins izvodi nešto što vas ne pušta danima.
Nemilosrdno precizna i duboko ljudska drama u kojoj nas Anthony Hopkins i Olivia Colman dovode do užasa zaborava bliže nego što je filmsko platno uopće sposobno.
Podaci o filmu
| Original | The Father |
|---|---|
| Redatelj | Florian Zeller |
| Uloge | Anthony Hopkins, Olivia Colman, Mark Gatiss, Olivia Williams, Imogen Poots, Rufus Sewell |
| Žanr | Drame |
| Trajanje | 97 min |
| Zemlja | Francuski filmovi, Britanski filmovi |
Gdje gledati Otac?
| Za najam |  Amazon Video |
|---|---|
| Za kupnju | Amazon Video |
O čemu govori Otac, bez spojlera?
Polazište na prvu zvuči gotovo svakodnevno. Ostarjeli Anthony sve teže pronalazi svoje mjesto u svijetu: sjećanje ga iznevjerava, a ponekad ne prepoznaje ni najbliže. Kći Anne pokušava mu pomoći, no otac tvrdoglavo, a ponekad i baš grubo, odbija svaku ispruženu ruku.
To je osnovna situacija i više ne želim otkrivati, jer najveća snaga ovog filma leži u načinu na koji je pripovijeda. Ne dobivamo udžbeničku dramu o bolesti u kojoj kamera s pristojne udaljenosti i suosjećajnim izrazom lica promatra junaka. Zeller umjesto toga i gledatelju izmiče tlo pod nogama. Isti stan, a kao da je drugi. Isto ime, a drugo lice. I mi se hvatamo za bilo što, baš kao Anthony, i jednako tako ne nalazimo oslonac.
Zato kažem da ovo nije priča u klasičnom smislu. Prije je iskustvo, i to ne uvijek ugodno, ali upravo zbog toga nezaboravno.
Anthony Hopkins, ogoljen do kraja
Anthonyja Hopkinsa poznaju svi, i budimo iskreni, mnogi ga još od filma Kad jaganjci utihnu vide kao Hannibala Lectera. Ova je uloga, međutim, potpuna suprotnost tom hladnom liku koji sve drži pod kontrolom. Ovdje igra čovjeka kojem kontrola iz minute u minutu klizi iz ruku i koji to instinktivno, očajnički pokušava sakriti.
Ono što Hopkins radi jest gluma na najvišoj razini. U jednom je trenutku šarmantan, duhovit i dobroćudan starac koji osvaja sve oko sebe, u sljedećem sumnjičav, uvrijeđen i okrutan, a onda nas iz njegovih očiju odjednom gleda prestrašeno dijete. Ti prijelazi nisu proračunati na efekt, jednostavno su istiniti. Tko je izbliza gledao roditelja ili baku i djeda kako se gube u vlastitim sjećanjima, prepoznat će te geste. I to boli.
Vrijedi spomenuti i da se lik također zove Anthony. Možda je sitnica, ali cijelo sam vrijeme imao osjećaj da granica između glumca i uloge gotovo nestaje.
Olivia Colman i tihi slom
Ako je Hopkins oluja ovog filma, Olivia Colman je njegova tišina. Uloga Anne može se činiti nezahvalnijom, jer ona uglavnom reagira, trpi, guta i smiješi se i onda kad se iznutra raspada. No Colman je najjača upravo u tim suzdržanim trenucima. Jedan skrenuti pogled, jedna prekinuta rečenica, jedan umoran uzdah kod nje govore više nego kod drugih dugi monolog.
Mnogi Colman vole još od Miljenice ili Krune, a i ovdje dokazuje da malo tko tako uvjerljivo igra svakodnevnu, skromnu, a opet razornu bol. Anne je lik s kojim će se velik dio gledatelja poistovjetiti: dijete koje pokušava postupiti ispravno, a pritom stalno osjeća da nije dovoljno.
I sporedna postava je izvrsna. Imogen Poots kao Laura donosi svježu, živu energiju, Rufus Sewell kao Paul neugodno je napeta prisutnost, a Mark Gatiss i Olivia Williams na odjavnoj špici potpisani su samo kao „Muškarac“ i „Žena“, što samo po sebi puno govori o igri koju film igra s nama. Ayesha Dharker kao dr. Sarai kratko je na ekranu, ali precizno.
Režija Floriana Zellera: kad i scenografija laže
Florian Zeller kao redatelj odabrao je najteži put i upravo se taj izbor najviše isplati. Većina filma odvija se u zatvorenim prostorima, i to nije rješenje iz udobnosti nego svjesna odluka. Stan je ovdje više od mjesta radnje: to je karta Anthonyjeva uma. Kako se mijenja i kako se u njemu pomiču sitni detalji, tako sve što smo smatrali sigurnim postaje sve nesigurnije.
Posebno mi se svidjelo što Zeller nikad ništa ne objašnjava previše. Nema natpisa, nema udobnih flashbackova, nitko nas ne drži za ruku. Vjeruje gledatelju i vjeruje da je zbunjenost koju osjećamo sama poruka. To ponekad zna frustrirati, ali upravo nas ta frustracija približava Anthonyju.
Trajanje od 97 minuta k tome je savršeno. Ni minutu predug, bez praznog hoda i bez suvišnih skretanja. Zbijen je, gust i završava točno tamo gdje treba.
Gdje ga može biti teško prihvatiti?
Bit ću iskren: ovo nije film koji ćete nakon napornog tjedna gledati na kauču uz pizzu da se opustite. Otac je težak i to ni ne pokušava sakriti. Onome tko upravo prolazi kroz sličnu situaciju u obitelji film može biti izrazito bolan, jer ništa ne uljepšava i ne nudi laku utjehu.
Moguće je i da neobična struktura neke gledatelje odbije. Tko je navikao na linearnu, logično složenu priču, isprva će možda smatrati zbunjujućim ono što se događa. Ja to ne vidim kao manu, nego kao samu bit filma, ali razumljivo je ako to nekome nije po ukusu.
Kad bih baš tražio slabu točku, rekao bih da se kazališni korijeni filma ponekad osjete: malo lokacija, puno dijaloga, atmosfera komorne drame. Mene to nimalo nije smetalo, naprotiv, ali tko od kina očekuje velike, raskošne slike, neka potraži nešto drugo.
Zašto ostaje s vama još danima?
Zato što ovaj film ne govori samo o jednom starcu. Govori o nama, o našim roditeljima, o našim strahovima, o pitanju koje svi odguravamo: što će biti kad više ne budemo mi ti koji upravljaju. I o tome kako je biti dijete kad se uloge polako zamijene, pa mi moramo brinuti o onome tko je nekoć čuvao nas.
Gledao sam mnogo filmova o zaboravu i starenju, ali vrlo malo njih je temi pristupilo ovako nemilosrdno, a opet s toliko ljubavi. Otac ne žali svoje likove, nego ih razumije. I upravo ga ta razlika čini doista velikim.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole drame usmjerene na likove i izgrađene na glumi te se ne boje da ih film duboko potrese. Za obožavatelje Anthonyja Hopkinsa i Olivije Colman obavezno.
- Radije preskoči ako: Onima koji traže lagani odmor ili brzu radnju, kao i onima koji upravo proživljavaju svjež, osobni gubitak; njima bi sada mogao biti pretežak.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Amour (2012), Still Alice (2014), Nebraska (2013)
Česta pitanja
O čemu govori film Otac?
Ostarjeli Anthony sve teže pronalazi svoje mjesto u svijetu, sjećanje ga iznevjerava i ponekad ne prepoznaje svoje najbliže. Kći Anne pokušava mu pomoći, ali otac odbija svaku pomoć.
Koliko traje film Otac?
Film traje 97 minuta.
Tko je režirao film Otac?
Film je režirao Florian Zeller.
Tko glumi u filmu Otac?
Glavne uloge igraju Anthony Hopkins (Anthony) i Olivia Colman (Anne), a uz njih glume Mark Gatiss, Olivia Williams, Imogen Poots, Rufus Sewell, Ayesha Dharker i Roman Zeller.
Iz koje je zemlje film Otac?
Otac je drama nastala u francusko-britanskoj koprodukciji.
Usuđujete li se zaviriti u Anthonyjevu glavu?
Kad bih morao navesti samo jedan razlog zašto pogledati Oca, to bi bio Anthony Hopkins. Ako dva, onda Hopkins i Olivia Colman. No zapravo je najbolji razlog to što vam ovaj film daje nešto što rijetko koji uspijeva: tuđi strah razumijete iznutra, a ne samo da ga sažalijevate izvana. Pripremite maramice, isključite mobitel i dopustite mu da vas zbuni. Za mene je to jedna od najjačih drama posljednjih godina i bez zadrške kažem: obavezno gledanje.