PERFECT DAYS recenzija: čistač zahoda Wima Wendersa zna o sreći više od svih nas
Rijetko tko sjedne u kino sa sumnjom da će dva sata gledati čovjeka koji čisti javne zahode u Tokiju, a izađe s osjećajem da nešto u vlastitom životu radi krivo. PERFECT DAYS je upravo takav film. Tiha, tvrdoglavo jednostavna drama Wima Wendersa ne viče i ne objašnjava, a ipak vam se uvuče pod kožu i tamo ostane.
Spor, nježan film sagrađen gotovo ni iz čega, koji preko lica Kojija Yakusha pogađa tiho, ali vrlo duboko.
Podaci o filmu
| Redatelj | Wim Wenders |
|---|---|
| Uloge | 役所広司, 柄本時生, Arisa Nakano, 山田 葵, 麻生祐未, 石川さゆり |
| Žanr | Drame |
| Trajanje | 124 min |
| Zemlja | Njemački filmovi, Japanski filmovi |
O čemu je riječ? Jedan čovjek, jedna krpa i cijeli svijet
Hirayama radi u Tokiju i posao mu je čistiti javne zahode. To je sve. Nema zločina, nema misterija, nema velike ljubavne priče koju bi netko iz marketinga stavio na plakat. Ono što postoji jest čovjek koji je očito zadovoljan svojim jednostavnim, skladnim i jednoličnim životom, i koji zna pronaći radost u malim čudima pokraj kojih mi ostali svakodnevno prolazimo.
Slobodno vrijeme posvećuje glazbi i knjigama, a ima i strast koja na prvu djeluje neobično: obožava drveće. Brine se o njemu, pazi ga kao nešto dragocjeno i neprestano ga fotografira. Iz te naizgled bezdogađajne rutine film se polako otvara, jer dani ipak nisu posve jednaki. Niz neočekivanih susreta počinje remetiti taj mir, a kako ljudi jedan za drugim ulaze u Hirayamin život, tako postupno saznajemo sve više o njegovoj prošlosti.
Više od toga ne treba znati unaprijed. PERFECT DAYS ne gradi na preokretima, nego na sporoj spoznaji da i iza ovako tihog života stoji priča, samo što se ona ne dere.
Koji Yakusho ili kako reći sve gotovo bez riječi
Kad bi postojao samo jedan razlog da pogledate ovaj film, bio bi to Koji Yakusho u ulozi Hirayame. Mnogi japanskog glumca pamte iz filma Shall We Dance?, ali ovo što ovdje radi sasvim je druga razina. Veći dio uloge svodi se na to da promatra, smiješi se, gleda gore u krošnje, a na licu mu se pritom vide sve radosti i sve rane jednog cijelog života.
Nema velikog monologa ni plača proračunatog za savršeni trenutak pred kamerom. Yakusho ovog čovjeka gradi od najsitnijih titraja, a takva gluma funkcionira samo kad glumac potpuno vjeruje sebi i svom redatelju. Ovdje je oboje prisutno. U jednom trenutku više ne gledate glumca, nego čovjeka kojeg biste željeli upoznati.
I sporedne uloge sjede gdje trebaju. Tokio Emoto kao Takashi donosi energiju i pomalo naporan, ali simpatičan nehaj koji je kontrapunkt Hirayaminom urednom miru. Arisa Nakano kao Niko, Aoi Yamada kao Aya, Yumi Aso kao Keiko, Sayuri Ishikawa kao Mama i Tomokazu Miura kao Tomoyama dio su onih neočekivanih susreta koji glavnog junaka izbacuju iz ravnoteže. Posebno veseli prisutnost Mina Tanake u ulozi beskućnika: malo prostora, ali lik koji se pamti.
Wim Wenders opet je kod kuće, samo što je kuća sada Tokio
Ime Wima Wendersa vezano je uz jedno od najljepših poglavlja povijesti filma. Redatelj Pariza, Teksasa i Neba nad Berlinom oduvijek je bio filmaš lutanja, samoće i tihog promatranja, a PERFECT DAYS djeluje kao da su te stare strasti napokon pronašle smiren, pročišćen oblik. Riječ je o njemačko-japanskoj koprodukciji i to se osjeća: njemački redatelj japansku svakodnevicu gleda izvana, znatiželjno, ali nikad s visine.
Wenders ovdje ne želi mudrovati. Režija se svodi na to da pusti stvari da se dogode. Kamera prati Hirayamu na poslu, na putu kući, u njegovim tihim večerima, i nekako iz tog ponavljanja nastaje ritam filma. U prvih pola sata još se pitate kad će priča početi. Onda shvatite da ste u njoj već odavno.
To je vrsta redateljske hrabrosti kakva je danas rijetka. Drama od 124 minute koja se svjesno gradi na jednoličnosti lako bi mogla biti dosadna. U Wendersovim rukama pretvara se u meditaciju.
Drveće, svjetlo, kazete: film koji treba i slušati
Vizualni svijet filma PERFECT DAYS varljivo je jednostavan. Tokio ovdje nije neonska, prenapučena metropola na kakvu smo navikli iz filmova, nego tiši, ljudskiji grad u kojem je svjetlo što se probija kroz lišće jednako važan lik kao i bilo tko drugi. Hirayamina ljubav prema drveću vidi se i u kadrovima: film iznova i iznova podiže pogled, baš kao i on.
Glazba pak nije pozadina, nego glas junakove duše. Budući da Hirayama slobodno vrijeme posvećuje glazbi, pjesme se prirodno upliću u njegove dane i često o njemu kažu više od bilo kojeg dijaloga. Tko ima osjećaj za romantiku starog, analognog slušanja glazbe, ovdje će se sigurno rastopiti.
- Slike: smirene, okupane svjetlom, nikad razmetljive.
- Glazba: emotivna kralježnica, a ne samo podloga.
- Tišina: možda najvažniji zvučni zapis filma.
Gdje bi gledatelj mogao zapeti?
Neću okolišati: ovaj film nije za svakoga. Tko očekuje radnju, sukob i preokrete, vjerojatno će već nakon dvadesetak minuta pogledati na sat. PERFECT DAYS namjerno je spor, a ni tajne iz prošlosti ne eksplodiraju onako kako to inače biva u klasičnoj drami. Izranjaju postupno, usput, gotovo šapatom.
Istina je i da se film na nekim mjestima opasno približi idealiziranju jednostavnog života. Ciničniji gledatelj mogao bi reći da je ovo romantična slika japanskog radnika iz pera zapadnog redatelja. Ja to nisam tako doživio, jer Yakushova gluma uvijek ostavlja pukotine, samoću i bol ispod površine. Ali razumijem ako je nekome sve ovo prelijepo.
To ipak nisu pravi nedostaci, nego osobine koje proizlaze iz same prirode filma. Onome tko se uštima na njegovu valnu duljinu, upravo će to biti najjače točke.
Zašto vas ovaj film prati i danima poslije?
PERFECT DAYS ima neobičan učinak: ne pogađa pravo u kinodvorani, nego nakon nje. Sljedećeg jutra, dok pijete kavu i gledate kroz prozor, sjetit ćete se Hirayame kako gleda u krošnje. Ovaj film neprimjetno preusmjeri pažnju i podsjeti vas da sitnice nisu sitnice.
Ne propovijeda i ne govori vam kako treba živjeti. Jednostavno pokaže čovjeka koji je naizgled pronašao svoj mir i pusti vas da sami procijenite koliko ga je to stajalo. Zato je toliko ljudski i zato je jedan od najtoplijih, najtiših filmova koje sam vidio posljednjih godina.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole spore, introspektivne drame i ranije filmove Wima Wendersa, te onima kojima jedan titraj lica govori više od akcijske scene.
- Radije preskoči ako: Onima koji od filma očekuju brzu radnju, puno dijaloga i spektakularne preokrete.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Paterson (2016), Tokyo Story (1953), Paris, Texas (1984), Der Himmel über Berlin (1987)
Česta pitanja
O čemu govori film PERFECT DAYS?
O Hirayami, koji u Tokiju čisti javne zahode, zadovoljan je svojim jednostavnim životom i voli glazbu, knjige i drveće. Kroz niz neočekivanih susreta postupno saznajemo sve više o njegovoj prošlosti.
Koliko traje PERFECT DAYS?
Film traje 124 minute.
Kada je PERFECT DAYS objavljen?
Premijera filma bila je 10. studenoga 2023.
Tko je režirao PERFECT DAYS?
Film je režirao Wim Wenders.
Tko igra glavnu ulogu u filmu PERFECT DAYS?
Hirayamu glumi Koji Yakusho, a uz njega, među ostalima, igraju i Tokio Emoto, Arisa Nakano i Min Tanaka.
Iz koje je zemlje film PERFECT DAYS?
Riječ je o drami nastaloj u njemačko-japanskoj koprodukciji, a izvorni naslov joj je PERFECT DAYS.
Isplati li se dva sata posvetiti svakodnevici čistača zahoda?
Da, i to itekako. PERFECT DAYS je onaj rijedak film koji vas uspori, a pritom nekako proširi svijet oko vas. Wim Wenders vratio se svojoj najboljoj formi, a Koji Yakusho pruža izvedbu o kojoj ćemo pričati i za mnogo godina. Ne očekujte vatromet. Očekujte tiho jutro, dobru pjesmu i drvo u koje vrijedi pogledati. Ako ste za to otvoreni, ovaj je film snimljen za vas.