Sinister recenzija: kućno kino zbog kojeg se ni danas ne usudimo ugasiti svjetlo
Postoji trenutak kada horor više ne plaši na ekranu, nego u mračnom hodniku, dok se iz kuhinje vraćate u sobu. Sinister je upravo takav film. Scott Derrickson ne gradi na glasnim skokovima, nego na onom polaganom, ljepljivom osjećaju nelagode koji vam danima ostaje pod kožom. I godinama nakon premijere ovo je jedan od najneugodnijih modernih horora, a to ovdje mislim kao najveći kompliment.
Sinister je jedan od najuznemirujućih horora 2010-ih, film koji uz pomoć radnog stola, projektora i lica Ethana Hawkea stvara pravi, opipljivi strah.
Podaci o filmu
| Premijera u Hrvatskoj | 22. 11. 2012. |
|---|---|
| Redatelj | Scott Derrickson |
| Uloge | Ethan Hawke, Juliet Rylance, Vincent D'Onofrio, James Ransone, Fred Thompson, Clare Foley |
| Žanr | Horor filmovi, Trileri, Misteriozni filmovi |
| Trajanje | 110 min |
| Zemlja | Kanadski filmovi, Američki filmovi |
Pisac, kuća i kutija koju je bolje bilo ne otvarati
Postavka na prvu zvuči gotovo banalno: Ellison Oswalt je pisac koji od stvarnih zločina radi romane. Za svoju sljedeću knjigu s obitelji se useljava u kuću u kojoj su se prije dogodila strašna zlodjela. Kvaka je u tome što supruga i djeca o tome nemaju pojma. Ellison itekako zna, jer su upravo zato tamo: želi saznati što više o ubojstvima kako bi iz toga nastao roman koji bi mu vratio slavu.
U kući zatim pronalazi neobične snimke. Na svakoj se pojavljuje ista figura, a nakon što ih pogleda, ukućanima se počinju događati čudne stvari. Više od toga ne vrijedi otkrivati, a iskreno, nije ni potrebno. Snaga Sinistera je u tome što gledatelj sjedi s Ellisonom u mračnoj radnoj sobi, zajedno s njim gleda krčave slike i zajedno s njim shvaća da to možda nije trebao učiniti.
Ono što mi se u ovoj postavci posebno sviđa: glavni junak nije nevina žrtva. Ellison svjesno uvlači obitelj u takvu situaciju, zbog vlastite ambicije. Zato film nije samo priča o ukletoj kući, nego pomalo i drama o sebičnim odlukama jednog čovjeka, za koje bi netko drugi mogao platiti.
Ethan Hawke, opsjednuti pisac čijem strahu vjerujemo
Mnogi Ethana Hawkea pamte po romantičnim razgovorima iz filma Prije svitanja ili po policijskoj ulozi u Danu obuke, i možda baš zato ovdje toliko dobro funkcionira. Nije tipični horor junak, nije od onih koji vrište i trče uokolo. Njegov Ellison je umoran, pomalo uvrijeđen i pomalo očajan pisac koji zna da mu je ovo posljednja prilika da spasi karijeru. Hawke puno toga igra bez riječi: velik dio filma svodi se na muškarca koji nešto gleda, a mi mu na licu vidimo kako se raspada.
Uz njega je Juliet Rylance kao Tracy Oswalt, supruga koja sve jače osjeća da nešto nije u redu, i to ne samo s kućom. Napetost između njih dvoje je uvjerljiva, a njihove svađe nisu obavezni horor rituali, nego trenuci stvarnog braka koji puca. Djecu igraju Clare Foley (Ashley) i Michael Hall D'Addario (Trevor), i rijetko, nitko od njih ne iritira, što kod dječjih likova u hororima zaslužuje posebnu pohvalu.
Posebno veseli James Ransone kao zamjenik šerifa: donosi gotovo jedine opuštenije, ljudske trenutke u filmu, što dobro dođe usred sveg tog prigušenog užasa. Fred Thompson kao šerif ima malo prostora, ali je upečatljiv, a Vincent D'Onofrio kao profesor Jonas dobiva malu, ali pamtljivu ulogu. D'Onofrio još od Full Metal Jacketa zna kako u nekoliko scena ostaviti trag.
Scott Derrickson i umijeće tišine
Scott Derrickson ovdje pokazuje da razumije osnovnu gramatiku horora: strah ne dolazi od onoga što vidimo, nego od onoga što iščekujemo. Sinister provodi puno vremena u mračnim hodnicima i napola osvijetljenim sobama, a kamera se često zadrži na jednom mjestu taman toliko da počnemo pretraživati kutove kadra. Je li se nešto pomaknulo u pozadini? Ili mi se samo učinilo?
Pronađene snimke čine zaseban žanr unutar filma. Zrnate su, izgrebane, svakodnevne, i upravo su zato užasne. Derrickson ne koristi found footage u punom obliku, nego te snimke ugrađuje u klasično ispričanu priču, a ta dvojnost djeluje snažno. Dok su scene u kući elegantno snimljene, snimke izgledaju kao da je netko stvarno pronašao kutiju na tavanu koju je bolje bilo spaliti.
Trajanje od 110 minuta za horor nije kratko i priznajem, ponegdje se osjeti da se srednji dio pomalo ponavlja. No Derrickson svjesno usporava, a kad napetost napokon eksplodira, to ima težinu.
Zvuk koji vam se uvuče u uši
Kad bih morao izdvojiti jednu stvar zbog koje se Sinister izdvaja od sličnih horora, bio bi to zvuk. Glazba nije klasično horor gudačko cviljenje, nego mučan, brujeći, izobličen, ponekad gotovo industrijski zvučni tok koji jedva ostavlja zraka. Zvukovi ispod snimki posebno su okrutni: imate osjećaj da hvatate neki loš radijski signal koji nije namijenjen vama, a ipak ga morate slušati.
Savjet: ovaj film ne gledajte preko zvučnika laptopa. Sa slušalicama ili pravim ozvučenjem to je potpuno drugačiji doživljaj, ali i puno neugodniji. Shvatite ovo kao upozorenje.
Gdje Sinister posrne
Nije sve savršeno. Film ponekad upadne u uobičajene zamke žanra: ima nekoliko jump scareova koji su manje elegantni od ostatka filma, a u par trenutaka najradije bih viknuo Ellisonu da već jednom upali svjetlo, kao svaki normalan čovjek. Ljubav horor junaka prema mraku i ovdje je prisutna.
Mitološka pozadina koja se gradi oko figure sa snimki nekima će biti previše objašnjena, drugima premalo. Ja više volim misterij nego leksikonska objašnjenja, a film ponekad kaže više nego što treba. To je, naravno, stvar ukusa.
- Funkcionira: pronađene snimke, zvuk, Hawkeova gluma, polagano građena napetost.
- Manje funkcionira: nekoliko jeftinih skokova, ponavljanja u srednjem dijelu, povremeno pretjerano objašnjavanje.
Zašto je ostao u sjećanju tolikim gledateljima?
Sinister je stigao u razdoblju kad se horor vratio u modu u kinima, a mnogi slični filmovi su bljesnuli i brzo nestali. Ovaj je ostao. Mislim da je razlog vrlo jednostavna, a opet genijalna ideja: izvor užasa nije duh koji se pojavi, nego nešto što sami odlučite pogledati. Gledanje kao grijeh, znatiželja kao zamka. To se ne odnosi samo na Ellisona, nego i na nas gledatelje, koji jednako ne možemo skinuti pogled s ekrana.
U hrvatska kina stigao je 22. studenoga 2012., taman kad dani postanu najkraći, a mrak padne prije večere. Danas je prije svega film za kućno gledanje, ali tamo, sami, noću, možda djeluje i bolje.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole polagani, atmosferični horor i više se boje onoga što naslućuju nego onoga što vide. Za obožavatelje Ethana Hawkea obavezno.
- Radije preskoči ako: Tko traži lagano, zabavno strašenje ili teško podnosi mučne, mračne teme, neka ga radije zaobiđe. Djeci nikako.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: The Conjuring (2013), Insidious (2010), Hereditary (2018), The Ring (2002), The Exorcism of Emily Rose (2005)
Česta pitanja
O čemu govori Sinister?
Ellison Oswalt je pisac koji piše romane o stvarnim zločinima. S obitelji se useljava u kuću u kojoj su se prije dogodila ubojstva i tamo pronalazi neobične snimke na kojima se uvijek pojavljuje ista figura. Nakon gledanja snimki počinju se događati čudne stvari.
Koliko traje Sinister?
Film traje 110 minuta.
Tko je režirao Sinister?
Film je režirao Scott Derrickson.
Tko glumi u Sinisteru?
U glavnoj ulozi je Ethan Hawke kao Ellison Oswalt, a uz njega glume Juliet Rylance, Vincent D'Onofrio, James Ransone, Fred Thompson, Clare Foley i Michael Hall D'Addario.
Kada je Sinister prikazan u hrvatskim kinima?
Film je u hrvatska kina stigao 22. studenoga 2012.
Usuđujete li se zaviriti u kutiju?
Sinister nije film bez mana, ali je jedan od najbolje složenih modernih horora koje ljubitelj žanra može pogledati. Ethan Hawke je uvjerljiv, zvuk je okrutan, a pronađene snimke urezuju vam u glavu slike kojih ćete se teško riješiti. Ako volite kad horor ne završava s odjavnom špicom, nego i poslije sjedi s vama u mraku, ovo morate vidjeti. Samo jedan savjet: nakon toga ne penjite se na tavan. Pogotovo ne sami.