Twister recenzija: tornado koji vas ni nakon trideset godina ne pušta s kauča
Postoje filmovi koje pogledate kao klinci i od tada vam padnu na pamet pri svakom jačem naletu vjetra. Meni je takav Twister. Film o lovcima na oluje koji je Jan de Bont snimio 1996. ne pokušava biti pametniji nego što jest, ali u onome što radi i danas je gotovo nepobjediv. Ponovno sam ga pogledao i opet sam se na kauču vezao pojasom.
Bučan, zaletan, ponekad blesav, ali zbog tornada i danas obavezan doživljaj iz devedesetih.
Podaci o filmu
| Redatelj | Jan de Bont |
|---|---|
| Uloge | Helen Hunt, Bill Paxton, Jami Gertz, Cary Elwes, Lois Smith, Philip Seymour Hoffman |
| Žanr | Akcijski filmovi, Pustolovni filmovi, Drame |
| Trajanje | 113 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Gdje gledati Twister?
| Za najam |  Amazon Video |
|---|---|
| Za kupnju | Amazon Video |
O čemu se radi? Dvije ekipe, jedna oluja, nula zdravog razuma
Postava je jednostavna do bola i upravo zato funkcionira. Nad Oklahomom se sprema najveća oluja u posljednjih pedeset godina, a dvije suparničke skupine znanstvenika čekale su baš taj trenutak. Obje žele da njihov uređaj prvi uđe u samo središte tornada, jer bi im podaci prikupljeni iznutra napokon otkrili kako se vrtlog ponaša. Uspjeh ne bi donio samo slavu, nego i mnogo spašenih života.
Kvaka je samo u tome što se za to treba postaviti čudovištu na put. Ne juriti za njim, ne fotografirati ga sa sigurne udaljenosti, nego biti ispred njega, pogoditi kamo će skrenuti taj nepredvidljivi stup zraka i stići tamo prije njega. To je pogonski motor filma: utrka s vremenom, sa suparnikom i s prirodom, sve odjednom.
Tko traži dubok, slojevit scenarij, pokucao je na kriva vrata. Priča Twistera je startni pištolj koji pokrene automobile, a onda pusti vjetar da odradi veći dio posla. I iskreno? Meni to sasvim odgovara.
Jo, Bill i družina zaljubljenih luđaka
Helen Hunt kao Jo kičma je filma. Opsjednuta, blatnjava žena u stalnom trku, koja očito zna više o oblacima nego o ljudskim odnosima, a Hunt od tog pomalo tvrdog, pomalo ranjenog lika stvara uvjerljivu junakinju. Uz nju Bill Paxton kao Bill igra opuštenog, samouvjerenog, a opet simpatičnog tipa kakvog devedesetih nitko nije znao odigrati bolje od njega. Napetost i kemija između njih dvoje nose emotivnu nit filma.
Jami Gertz kao Melissa predstavlja pogled izvana: ona upada u taj ludi svijet i često naglas kaže ono što mi mislimo s kauča. Cary Elwes kao Jonas lice je suparničke ekipe, malo uglađeniji, malo sjajniji i točno onoliko iritantan koliko treba.
Pravo blago je ipak ostatak ekipe. Philip Seymour Hoffman kao Dusty prava je bomba energije, svaka njegova scena pršti od zanosa, a gledano danas posebno je zadovoljstvo vidjeti kako ovdje glumački div tek širi krila. Alan Ruck (da, Cameron iz filma Ferris Bueller's Day Off) kao Rabbit, Sean Whalen kao Sanders i Lois Smith kao teta Meg zaokružuju tu čudnu, dragu obitelj. Rijetko se u filmu katastrofe čovjek ovako dobro sjeća sporednih likova.
Jan de Bont, čovjek koji zna stisnuti gas
Jan de Bont je kao redatelj filma Speed već dokazao da zna baratati tempom, a ovdje radi isto: jedva vam da da udahnete. Kamera se trese, auti kližu po blatu, scene se ubrzavaju jedna u drugu. Njegova snimateljska prošlost vidi se u svakom kadru: polja, nebo i zid oblaka koji se prijeteći približava izgledaju kao da gledatelj doista stoji na rubu oranice.
Najveća De Bontova zasluga je to što tornada ne tretira kao puki efekt, nego kao likove. Svaki ima drukčiji karakter i drukčiju prijetnju, pa se film ne pretvara u jednolično ponavljanje. Nije svaki trenutak jednako jak, ali kad se zahukta, onda se stvarno zahukta.
Zvuk vjetra: ono što i danas radi
Ako moram izdvojiti jednu stvar, to je zvuk. Twister doslovno urla. Huk vjetra, krckanje stabala i lupanje krhotina stvaraju zvučnu kulisu od koje se i danas na dobrom ozvučenju naježite. Efekti su pak iznenađujuće dobro ostarjeli: digitalna tornada u svoje su vrijeme bila pionirski pothvat i nakon trideset godina vrijede više od mnogih današnjih sterilnih CGI orgija.
- Tempo: 113 minuta proleti gotovo neprimjetno.
- Vizualni dojam: oluje koje bjesne nad otvorenim poljima pamte se i danas.
- Atmosfera: blato, kiša, kava i zaneseni štreberi. Za poželjeti.
- Dinamika ekipe: zajednica lovaca na oluje daje filmu srce.
Gdje vjetar otpuhne i zdrav razum
Naravno, nije sve savršeno. Scenarij je često previše predvidljiv, suparnička ekipa više je crtićki protivnik nego pravi lik, a znanstveni dio služi više kao kulisa za atmosferu nego kao stvaran sadržaj. Koga smeta kad zakoni fizike povremeno odu na godišnji, taj će se više puta namrštiti.
I dio dijaloga nosi šablone blockbustera iz devedesetih: veliki povici, brza objašnjenja, poneki emotivni trenutak koji se malo požuri. Žanrovska oznaka drame više je dobronamjerno pretjerivanje. Film svoje srce pokazuje kroz zajedništvo ekipe i odnos Jo i Billa, ali ne kopa duboko. Samo što se, kad tornado krene ravno prema ekranu, ti problemi prilično brzo zaborave.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Svima koji vole stare, opipljive filmove katastrofe, sirov tempo i prirodu koja bjesni na dobrom ozvučenju. Za nostalgičare obavezno.
- Radije preskoči ako: Tko očekuje realističan, znanstveno točan film ili duboku dramu likova, bit će razočaran.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Speed (1994), Armageddon (1998), The Day After Tomorrow (2004), Twisters (2024), Dante's Peak (1997)
Česta pitanja
O čemu govori Twister?
Dvije suparničke skupine znanstvenika, lovaca na oluje, natječu se u Oklahomi koja će prva ubaciti svoj mjerni uređaj u središte golemog tornada i otkriti kako se vrtlog ponaša.
Koliko traje Twister?
Film traje 113 minuta.
Tko je režirao Twister?
Američki film režirao je Jan de Bont.
Tko glumi u Twisteru?
Glavne uloge igraju Helen Hunt (Jo) i Bill Paxton (Bill), a uz njih glume Jami Gertz, Cary Elwes, Lois Smith, Philip Seymour Hoffman, Alan Ruck i Sean Whalen.
Isplati li se i nakon trideset godina stati oluji na put?
Da, i tu nema dvojbe. Twister nije pametan film, ali je iskren: obećava da će vas vjetar podići i točno to i učini. Zbog para Helen Hunt i Bill Paxton, eksplozivne energije Philipa Seymoura Hoffmana i nemilosrdnog tempa Jana de Bonta i danas je bolja zabava od većine modernih filmova katastrofe. Pojačajte zvuk, ugasite svjetlo i pustite da vas vrtlog odnese. Za mene je ovo čvrstih 8/10, guilty pleasure koji zapravo uopće nije za grižnju savjesti.