Utočište recenzija: Nicholas Sparks, sunce i tajna koja ne da mira
Kod adaptacija Nicholasa Sparksa uvijek dođe trenutak kad već po plakatu znaš da ćeš plakati, a ipak sjedneš i pogledaš. Utočište je tu malo lukavije: poznatom romantičnom receptu dodaje prstohvat trilera, pa ne radi samo maramica nego i puls. Koliko mu to uspijeva, tema je ove recenzije.
Ugodna, lijepo snimljena Sparksova romansa koja trilerskim rukavcem obećava više napetosti nego što je do kraja uspijeva održati, ali za kišnu večer je savršeno društvo.
Podaci o filmu
| Original | Safe Haven |
|---|---|
| Redatelj | Lasse Hallström |
| Uloge | Julianne Hough, Josh Duhamel, Cobie Smulders, David Lyons, Mimi Kirkland, Noah Lomax |
| Žanr | Romantični filmovi, Trileri |
| Trajanje | 115 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Strankinja u malom gradu: o čemu govori Utočište?
Postava je klasična i tu se nitko ne srami: tajanstvena mlada žena po imenu Katie stiže u gradić u Sjevernoj Karolini. Odakle dolazi i od čega bježi, film namjerno otkriva kap po kap, pa ću i ja biti oprezan, jer snaga Utočišta dobrim dijelom leži upravo u tome što ne znaš odmah kakav teret ta djevojka nosi sa sobom.
U gradu zatim pronalazi ono što Sparksova junakinja uvijek pronađe: pravu ljubav. Ovaj put u liku Alexa, oca samohranog s dvoje djece, koji i sam očito nosi rane. Uz ljubavnu priču provlači se i mračnija linija, pa je žanrovska oznaka romantični triler, a ne obična ljubavna priča.
Važno je znati da je Utočište snimljeno prema romanu Nicholasa Sparksa, dakle dobivaš točno onaj svijet koji autorovo ime obećava. Ljeto koje se lijeno vuče, blizina mora, ogovaranja u malom mjestu i ona vrsta emotivnog uloga zbog koje nesvjesno počneš navijati.
Julianne Hough i Josh Duhamel: ima li kemije?
Julianne Hough kao Katie Feldman iznenađujuće je dobar izbor. U njoj ima nečeg istodobno krhkog i tvrdoglavog, a upravo to treba da povjerujemo kako ta djevojka bježi od nečega, ali ne dopušta da je strah proguta. Nije to najslojevitija izvedba koju sam vidio, no vjerodostojnost lika ovisi o tome, a Hough uglavnom izdrži.
Josh Duhamel kao Alex Wheatley savršen je Sparksov muškarac: zgodan, tih, pomalo tužan, a uloga oca koji drži trgovinu u malom mjestu stoji mu odlično. Duhamel ne pretjeruje i to je dobra odluka. Između njih dvoje ima dovoljno iskre da romantične scene ne skliznu u kič, iako mu se ponegdje opasno približe.
Od sporednih uloga Cobie Smulders kao Jo jedan je od najvećih darova filma. Opuštena je, simpatična i u svaku scenu unese malo svježeg zraka. Mnogi je znaju kao Robin iz serije Kako sam upoznao vašu majku, a i ovdje pokazuje da joj je prirodni šarm najjače oružje. David Lyons kao Kevin Tierney mračniji je pol filma i upravo on drži trilersku liniju na životu. Dječji glumci, Mimi Kirkland (Lexie) i Noah Lomax (Josh), baš su dobri, nisu ona izvještačena filmska djeca zbog kojih škrgućeš zubima.
Ruka Lassea Hallströma: majstor za srce
Lasse Hallström nije prvi put na ovom terenu i to se vidi. Švedski redatelj odavno je jedan od specijalista za emotivne, ljudski tople američke drame, potpisuje i What's Eating Gilbert Grape, Chocolat te Dear John. Potonji je također adaptacija Sparksa, pa Hallström točno zna kako ovaj svijet prenijeti na ekran.
I u Utočištu ta je sigurnost najveća vrlina. Atmosfera gradića, svjetlo i spor ritam služe tome da se useliš u to mjesto i shvatiš zašto Katie baš ovdje nalazi utočište. Hallström ne žuri, pušta scene da dišu, a to romantičnim dijelovima itekako godi.
No upravo ta mirna ruka postaje Ahilova peta trilerske linije. Hallström se puno bolje snalazi među tihim pogledima i držanjem za ruke nego u građenju napetosti. Kad bi film trebao prijeći u mračniji ton, kao da redatelj pomalo nevoljko pušta sunce iz ruku.
Sunce, voda i gradić kao s razglednice
Ako se Utočištu nešto ne može prigovoriti, onda je to da je ružno. Prizori su prekrasni, ponekad čak i previše: dobivamo Sjevernu Karolinu koja bi mogla stati u turističku kampanju. Svjetlo zlatnog sata, kuće s drvenim podovima, voda, čamci, vožnja biciklom. Priznajem, meni se to svidjelo, jer ovaj žanr upravo o tome i govori: o malo ljepšem, malo toplijem svijetu u koji se dobro skriti na dva sata.
Glazba se kreće u istom registru. Nije nametljiva, ali točno zna kad treba pojačati da ti se stegne grlo. Tko voli taj mekani, akustični, ljetni ugođaj, i u glazbenoj podlozi naći će plus.
Gdje romantika povlači triler prema dolje
A sad ono manje lijepo. Najveći problem Utočišta je što želi istodobno služiti dvama žanrovima, a jedan je očito jači. Ljubavna priča je lijepa, predvidljiva i umirujuća, ali trilerski rukavac zbog toga često nije ni približno zastrašujuć koliko bi trebao biti. Napetost dolazi u valovima, a ne kontinuirano.
Trajanje od 115 minuta također se osjeti. Negdje oko sredine postoji dionica u kojoj film malo sjedne i više pliva u atmosferi nego što gura priču naprijed. Sparksovim obožavateljima to vjerojatno neće smetati, no tko je očekivao triler, tu bi se mogao nestrpljivo vrpoljiti.
K tome, poznati sastojci Sparksove formule i ovdje su na broju, pa tko je pogledao nekoliko adaptacija ovog autora, otprilike će naslutiti kojom emotivnom putanjom film ide. To nije nužno loše, i ugodna poznatost ima svoju vrijednost, ali na romantičnoj strani nemoj računati na previše iznenađenja.
Sparksov svemir: gdje je mjesto Utočištu?
Filmovi prema Nicholasu Sparksu danas su gotovo zaseban žanr. The Notebook je vrhunac i mjerilo s kojim se uspoređuje svaki novi naslov, a Dear John melankoličniji je brat u sjeni rata. Utočište u odnosu na njih zakreće u malo drugom smjeru: više je tu misterija i opasnosti, pa u nizu djeluje svježije.
Ne doseže emotivne visine filma The Notebook, ali to ni ne pokušava. Prije je to film koji pustiš u mirnu nedjeljnu večer, uz čašu vina i deku, znajući da si na dobrom mjestu. Ima nekoliko napetijih trenutaka, ali ni u jednom trenu ne postaje mučan.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Obožavateljima Nicholasa Sparksa, ljubiteljima ljetne romanse u malom mjestu i svima koji žele ljubavni film začinjen s malo tajne i napetosti.
- Radije preskoči ako: Onima koji očekuju tvrdi triler napet od prve do zadnje minute ili koje živcira razglednička, emotivna Sparksova formula.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: The Notebook (2004), Dear John (2010), The Last Song (2010), The Best of Me (2014), Message in a Bottle (1999)
Česta pitanja
O čemu govori film Utočište?
Tajanstvena mlada žena Katie stiže u gradić u Sjevernoj Karolini, gdje u Alexu, ocu samohranom, pronalazi pravu ljubav. Uz romansu kroz priču se provlači i trilerska linija.
Koliko traje Utočište?
Film traje 115 minuta.
Je li Utočište snimljeno prema knjizi?
Da, temelji se na romanu Nicholasa Sparksa, autora i knjiga po kojima su snimljeni The Notebook i Dear John.
Tko je režirao Utočište i tko glumi u glavnim ulogama?
Film je režirao Lasse Hallström, u glavnim ulogama su Julianne Hough (Katie Feldman) i Josh Duhamel (Alex Wheatley), a uz njih se pojavljuju i Cobie Smulders te David Lyons.
Vrijedi li u ovom filmu potražiti utočište za kišne večeri?
Ako znaš na što sjedaš, onda da. Utočište ne revolucionira romantični film, a ni kao triler neće ti oduzeti san, ali daje točno ono što se od dobre Sparksove adaptacije može očekivati: lijepe ljude na lijepom mjestu, ljubav za koju strepiš i tajnu koja cijelo vrijeme tinja u pozadini. Hallström ga vodi sigurnom rukom, Hough i Duhamel simpatičan su par, a Cobie Smulders posebno je zadovoljstvo. Kod mene je ovo čvrst prosjek s plusom i rado ga preporučujem svakome tko se ponekad jednostavno želi sakriti u toplu, sunčanu priču.