Platforma recenzija: najokrutnija večera koju ćete ikad gledati
Ponekad je filmu dovoljna jedna jedina slika, a ovdje je to stol pretrpan hranom koji se polako spušta prema dolje. Platforma je okrutna, gadljiva, crnohumorna i bolno pametna društvena parabola nakon koje ćete drugačije gledati vlastiti tanjur. Španjolski film Galdera Gaztelu-Urrutije izgleda kao niskobudžetni film jedne ideje, ali udara jače nego što bi to ikad uspjela produkcija velikog studija.
Nemilosrdna, genijalno jednostavna alegorija koja gledatelja ne pušta 95 minuta, čak ni onda kad bi on najradije skrenuo pogled.
Podaci o filmu
| Original | El hoyo |
|---|---|
| Redatelj | Galder Gaztelu-Urrutia |
| Uloge | Ivan Massagué, Antonia San Juan, Zorion Eguileor, Emilio Buale, Alexandra Masangkay, Zihara Llana |
| Žanr | Drame, Znanstvenofantastični filmovi, Trileri |
| Trajanje | 95 min |
| Zemlja | Španjolski filmovi |
Gdje gledati Platforma?
| U pretplati |  Netflix |
|---|
Jedna rupa, jedno dizalo, jedan stol: o čemu govori Platforma?
Polazna postavka je toliko jednostavna da zvuči gotovo kao bajka za djecu, samo one najmračnije vrste. Postoji ustanova s razinama složenima jedna ispod druge. Svaki dan se platforma krcata hranom spušta, razinu po razinu. Oni na gornjim katovima se goste i jedu koliko god mogu, a što se platforma spušta niže, na njoj ostaje sve manje. Za one na donjim razinama gotovo da ništa ne preostane, ako uopće išta. I kako kaže službeni opis: pobuna samo što nije izbila.
Više od toga ne vrijedi otkrivati, jer snaga Platforme leži upravo u tome kako postupno slaže vlastita pravila. Nema dugog uvoda, nema objašnjavanja, film vas jednostavno baci u središte zbivanja i od tog trenutka i vi, baš kao i likovi, pokušavate shvatiti kako ovo mjesto funkcionira. Originalni španjolski naslov El hoyo znači otprilike jama. Meni je to čak preciznije od naslova Platforma, jer ovaj film doista jest jama u koju upadnete.
Kritika društva žlicom, vilicom i nožem
Ne treba vam diploma iz filozofije da biste shvatili o čemu ovaj film govori. Okomita ustanova je samo društvo, gornje razine su povlašteni, donje obespravljeni, a hrana koja se spušta predstavlja sve resurse kojih bi, teoretski, bilo dovoljno za sve. Teoretski. Jer kad bi svatko pojeo samo onoliko koliko mu treba, možda bi nešto stiglo i do samog dna. Samo, tko misli na one dolje dok je sam gore?
Ono što film čini doista snažnim jest to što ne propovijeda. Točnije, propovijeda, ali tako da to uopće ne primijetite, sve dok nakon odjavne špice i dalje sjedite na kauču i pitate se na kojoj biste se razini vi ponašali pošteno. Jer to je pravo pitanje: ne to je li sustav nepravedan (to svi znamo), nego što biste vi radili u njemu. Platforma vas bez milosti suočava s tim koliko lako solidarnost ispari kad čovjek počne strahovati za vlastitu kožu.
Ima tu i crnog humora, i to ne malo. Neke su scene toliko apsurdne da se nasmijete, a sekundu kasnije shvatite da se tome baš i ne biste trebali smijati. Ta dvojnost jedno je od najjačih oružja ovog filma.
Lica u jami: glumci
U glavnoj ulozi je Ivan Massagué kao Goreng, i kroz njega proživljavamo cijelu noćnu moru. Massagué odlično utjelovljuje običnog čovjeka koji ludilo oko sebe isprva promatra više zbunjeno nego prestrašeno. Upravo to je ovdje potrebno: lik s kojim se lako poistovjetiti, jer je jednako nespretan i nesiguran kao što bismo bili i mi.
Od sporednih likova najteže će se zaboraviti Trimagasi u izvedbi Zoriona Eguileora. To je onaj tip lika od kojeg vas podilaze trnci, a opet ga je nekako užitak gledati. Eguileorova gluma je zastrašujuće prirodna i upravo zato toliko jeziva. Antonia San Juan kao Imoguiri unosi posve drugačiju energiju, a Emilio Buale kao Baharat i Alexandra Masangkay kao Miharu također ostavljaju upečatljiv dojam. Glumačku postavu upotpunjuju Zihara Llana (Mali) i Mario Pardo.
Upada u oči da ovdje nema nijedne holivudske zvijezde, i to ide filmu u prilog. Priču ne nose imena, nego lica, geste i razgovori. U ovakvom komornom komadu, gdje su likovi uglavnom zatvoreni u skučenom prostoru, glumačka prisutnost odlučuje o svemu, a ovdje gotovo nitko ne strši.
Galder Gaztelu-Urrutia, majstor minimalizma
Redatelj je Galder Gaztelu-Urrutia, a ono što je izvukao iz ovog koncepta je impresivno. Platforma se u osnovi gradi na jednoj scenografiji, jednom prostoru koji se ponavlja, što se lako moglo pretvoriti u dosadu. Umjesto toga, redatelj iz svake sitne promjene izvlači napetost: iz promjene svjetla, novog broja razine, novog susjeda. Klaustrofobija tijesnog, betonski sivog prostora gotovo fizički pritišće gledatelja.
Vizualni stil je namjerno hladan i sterilan, što još jače ističe groteskno, prekomjerno bogatstvo onoga što se nalazi na platformi. Prekrasno složena jela koja se polako pretvaraju u odvratne ostatke sama po sebi govore ono što film želi reći. Ovo je režija u kojoj ništa na platnu nije slučajno.
Vrijedi istaknuti i ritam: 95 minuta trajanja je baš idealno. Film se ne razvlači i ne pokušava dati više nego što osnovna ideja može podnijeti. Zbijen je i fokusiran, a kad završi, prije ćete osjećati da biste u njemu rado ostali još malo nego da je bilo previše.
Kad se i želudac pobuni: slabosti
Krenimo od očitog: Platforma nije za osjetljive želuce. Ima scena pri kojima će i najprekaljeniji gledatelj okrenuti glavu. Nasilje i tjelesna izloženost ovdje nisu ukras nego dio poruke, ali to ih ne čini lakšima za gledanje. Tko ga planira gledati uz večeru, neka mu je sa srećom.
Druga stvar koja dijeli gledatelje je simbolika filma. U jednom trenutku parabola postaje sve apstraktnija i zagonetnija, i neće se svima svidjeti što ne dobivaju jasan odgovor na svako pitanje. Ja to iskreno cijenim, ali razumijem one koji ustanu s mislima: dobro, ali što je to sad bilo?
Manja zamjerka je i to što je alegorija ponekad malo previše servirana na tanjuru. Kritika sustava je toliko snažna da mjestimice djeluje gotovo kao plakat. No iskreno, ovako originalnom i hrabrom filmu to rado opraštam.
Zašto o njemu svi i danas pričaju?
Od premijere 8. studenog 2019. Platforma je postala onaj rijedak film o kojem se priča i godinama kasnije. Razlog je jednostavan: ideja mu je toliko čista i univerzalna da vrijedi bilo gdje i bilo kada. Ne trebate biti Španjolac niti imati ikakvo filmsko predznanje. Dovoljno je da ste ikad vidjeli nejednakost, a svi smo je vidjeli.
Ovaj je film duhovni srodnik Kocke i Snowpiercera, koji također zatvaraju likove u zatvoren, hijerarhijski sustav i promatraju što od čovjeka ostaje. Platforma je ipak, na svoj sirov i beskompromisan način, možda oštrija od oba. To je film koji pogledate, pa danima pričate o njemu i nagovarate druge da ga pogledaju, samo da imate s kim raspravljati.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole mračne filmove jedne ideje koji tjeraju na razmišljanje, društvene alegorije i klaustrofobične trilere, a ne plaše se ni naturalističkih scena.
- Radije preskoči ako: Tko traži lagano opuštanje, teško podnosi nasilje i gađenje ili od filma očekuje jasan odgovor na svako pitanje, bolje da ga zaobiđe.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Cube (1997), Snowpiercer (2013), Parazit (2019), Saw (2004)
Česta pitanja
O čemu govori Platforma?
U jednoj ustanovi platforma krcata hranom spušta se razinu po razinu. Oni na gornjim katovima se najedu, ali do donjih razina stiže sve manje, a pobuna samo što nije izbila.
Koliko traje Platforma?
Film traje 95 minuta.
Je li Platforma prikladna za gledanje s djecom?
Nije. Zbog naturalističkih i nasilnih scena film je namijenjen isključivo odraslima.
Tko je režirao film Platforma?
Španjolski film režirao je Galder Gaztelu-Urrutia, a u glavnoj ulozi je Ivan Massagué kao Goreng.
Kada je izašla Platforma?
Film je premijerno prikazan 8. studenog 2019. Originalni španjolski naslov je El hoyo.
Biste li se usudili spustiti u jamu?
Ako još niste pogledali Platformu, vrijeme je da to nadoknadite, ali samo praznog želuca i čvrstih živaca. Ovo nije film koji pustite u pozadini, nego onaj koji vas zgrabi, protrese i dugo ne pušta. Galder Gaztelu-Urrutia je od jedne genijalne ideje sagradio toliko okrutan, pametan i nezaboravan film da je postao jedan od ponosa španjolskog žanrovskog filma. Nije savršen, ponekad previše objašnjava, a ponekad premalo, ali to su sitne mrlje na inače uznemirujućem remek djelu. Moja presuda: obavezno za svakoga tko to može podnijeti želucem, a usput će vas zauvijek naučiti da nikad ne jedete više nego što vam treba.