Primavera recenzija: zvuk violine iza zidova venecijanskog sirotišta
Neki filmovi ne moraju posebno graditi atmosferu jer je atmosfera njihova tema, a Primavera je upravo takav film. Talijansko-francuska glazbena drama Damiana Michieletta vodi nas u venecijansko sirotište gdje djevojke dobivaju instrumente u ruke, ali o njihovim sudbinama odlučuje netko drugi. Cecilia, nadarena violinistica, u tom kavezu pokušava pronaći vlastiti glas.
Lijep, strastven i glazbom potpuno osvajajući biografski film koji se ponekad više oslanja na atmosferu nego na dramaturgiju, ali se na kraju itekako isplati.
Podaci o filmu
| Redatelj | Damiano Michieletto |
|---|---|
| Uloge | Tecla Insolia, Michele Riondino, Andrea Pennacchi, Fabrizia Sacchi, Valentina Bellè, Stefano Accorsi |
| Žanr | Biografski filmovi, Glazbeni filmovi |
| Trajanje | 110 min |
| Zemlja | Talijanski filmovi, Francuski filmovi |
Sirotište u kojem je glazba izlaz, ili ipak nije
Radnja se odvija u Veneciji početkom 18. stoljeća, unutar zidova Ospedale della Pietà. To nije obično sirotište: djevojke ovdje dobivaju ozbiljno glazbeno obrazovanje i sviraju na takvoj razini da ih dolaze slušati posjetitelji iz cijele Europe. Na prvu to zvuči gotovo idilično, no brzo postaje jasno da talent ovdje ne znači slobodu, nego svojevrsno pozlaćeno ropstvo.
U tom svijetu živi Cecilia, iznimna violinistica koja čeka bolju sudbinu. A što je ta bolja sudbina? Polazišna situacija filma tu je nemilosrdno iskrena: u nedostatku boljeg, udaja. Ta jedna rečenica govori više o razdoblju nego sat vremena kostimirane parade. Djevojka koja svira genijalno, a čija je najveća nada ipak da će je netko odvesti pred oltar. Iz te napetosti gradi se cijeli film i, po mom mišljenju, ona je odličan temelj za biografsku dramu.
Neću otkrivati detalje, konkretne zaokrete radnje vrijedi otkriti u kinu. Ali mogu reći ovo: tko očekuje suhoparno muzejsko razgledavanje, bit će ugodno iznenađen.
U Vivaldijevoj sjeni, ali ne o njemu
Svatko tko iole poznaje povijest glazbe zna da je Antonio Vivaldi imao važnu ulogu u glazbenom životu Pietà, pa se gledatelj lako zaleti očekujući film o njemu i njegova Četiri godišnja doba. Snaga filma, po meni, leži upravo u tome što pomiče fokus: ne slavi genij velikog skladatelja, nego djevojke koje su tu glazbu zapravo izvodile i čija je imena povijest uglavnom zaboravila.
Ta promjena perspektive vrlo je suvremena, ali nije nametljiva. Nemam dojam da me film poučava, on jednostavno okreće kameru prema mjestu u koje je rijetko tko dosad gledao. I sam naslov, Primavera, odnosno proljeće, u tom smislu mnogo govori: novi početak za jednu junakinju i novi način pričanja dobro poznate priče.
Tecla Insolia i ostali: lica koja znaju šutjeti
Glumačka postava je, gledano talijanskim očima, iznimno jaka. Tecla Insolia, Michele Riondino, Andrea Pennacchi, Fabrizia Sacchi, Valentina Bellè i Stefano Accorsi zajedno čine ekipu u kojoj se mlađa generacija i iskusni veterani lijepo nadopunjuju. Stefano Accorsi je međunarodnoj publici najpoznatiji među njima i ovdje donosi upravo ono zbog čega ga volimo: suzdržan je, ali svojom pojavom ispunjava prostor.
Najviše mi se svidjelo što glumci u ovom filmu ne samo da govore, nego i šute. U glazbenoj drami tišina je jednako važna kao i zvuk, a pogledi djevojaka i sitne geste između proba često kažu više od dijaloga. Među mladim glumicama osjeća se neka zajednička energija, nužna za priču smještenu unutar zidova zatvorene ustanove.
Ako bih nekoga izdvojio, bio bi to ansambl u cjelini: rijetko viđam kostimirani film u kojem ne osjećam da glumci tek nose kostime.
Damiano Michieletto, operni redatelj na velikom platnu
Ime Damiana Michieletta zvuči poznato ljubiteljima opere jer se proslavio prije svega kao kazališni redatelj. Ta se pozadina na filmu jako vidi, i to u najboljem smislu. Michieletto zna glazbu tretirati kao dramu, a ne kao pozadinsku buku ili ilustraciju. Glazbeni prizori ne zaustavljaju priču, nego je guraju naprijed, a to je kod ovakvog filma najvažnije.
Kazališno razmišljanje ponekad se ipak osveti. Ima trenutaka kada je kompozicija kadra previše lijepa, previše namještena, kao da gledamo tablo umjesto pokretne slike. Meni to nije posebno smetalo, ali onima koji vole živahnije kostimirane filmove snimane iz ruke forma bi mogla mjestimice djelovati kruto.
Venecija je, naravno, zahvalan teren, pa je i vizualni svijet filma prekrasan. Interijeri obasjani svijećama, hladni kameni zidovi i toplo drvo instrumenata stvaraju kontrast u kojem je pravi užitak uživati na velikom platnu.
Gdje je violina jača od scenarija
Slijedi manje oduševljeni dio. Trajanje od 110 minuta nije dugo, no u srednjoj trećini ipak sam osjetio lagani pad. Polazišna situacija toliko je snažna da se film ponekad kao da zadovolji njome i ne zateže uvijek dramske niti dovoljno čvrsto. Ne dobivaju svi sporedni likovi onoliko prostora koliko zaslužuju, a kod ovako dobrih glumaca to pomalo iritira.
S druge strane, takav strpljiv ritam pristaje temi: govorimo o svijetu u kojem se život djevojaka uglavnom sastoji od čekanja. Moguće je da je sporost dijelom namjerna i da film i gledatelju želi dočarati tu zatvorenost. Kod mene je to upalilo napola.
Glazba, međutim, nadoknađuje sve. Bez pretjerivanja: kad bih išao u kino samo zbog zvučne podloge, opet bi se isplatilo. U prizorima s violinom ima nečeg katarzičnog što daleko nadilazi vjerno rekonstruirane kulise.
Je li ovo film za nedjeljno popodne s obitelji?
Mnoge bi moglo iznenaditi koliko je ovaj film ozbiljan. Na spomen barokne glazbene drame većina zamišlja nešto pitko i obiteljsko, ali Primavera to nije. Doba u kojem je najbolja perspektiva nadarene djevojke udaja nije nimalo bajkovito, a film ga ni ne pokušava takvim prikazati. To smatram pravom vrlinom: ozbiljnost teme ne zašećeruje.
Tko planira gledati s mlađim tinejdžerima, neka to ima na umu, ali sa starijom publikom ovo može biti izvrstan povod za razgovor o talentu, slobodi i o tome tko smije odlučivati o životu jedne žene.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Ljubiteljima klasične glazbe, obožavateljima kostimiranih biografskih filmova i svima koji vole priče koje u prvi plan stavljaju zaboravljene likove povijesti.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele brzu radnju punu zaokreta ili jednostavno ne podnose sporije europske drame građene na atmosferi.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Amadeus (1984), Portret djevojke u plamenu (2019), Immortal Beloved (1994), Tár (2022)
Česta pitanja
O čemu govori Primavera?
Radnja se odvija početkom 18. stoljeća u Veneciji, u sirotištu Ospedale della Pietà, gdje djevojke dobivaju glazbeno obrazovanje. Glavna junakinja je Cecilia, nadarena violinistica koja čeka bolju sudbinu, a to u tom svijetu najčešće znači udaju.
Koliko traje film?
Primavera traje 110 minuta.
Tko je režirao Primaveru?
Film je režirao Damiano Michieletto.
Tko glumi u filmu?
U filmu glume Tecla Insolia, Michele Riondino, Andrea Pennacchi, Fabrizia Sacchi, Valentina Bellè i Stefano Accorsi.
Isplati li se otići na barokni koncert za violinu u kino?
Mislim da da, štoviše: ovaj film vrijedi pogledati upravo u kinu, s dobrim ozvučenjem i na velikom platnu. Primavera nije savršena, u srednjem dijelu se zadrži dulje nego što treba i ne razradi sve likove onoliko koliko bi mogla. No ima nešto što većini kostimiranih biografskih filmova nedostaje: pravu strast i svjež pogled. Damiano Michieletto nije snimio još jedan film o geniju, nego priču o djevojkama bez kojih glazba genija nikad ne bi zazvučala. Ako vas je ijednom prošla jeza uz solo violine, nemojte ga propustiti.