VÄRN recenzija unaprijed: 81 minuta sjeverne napetosti s Denisom Lavantom na palubi
Neki filmovi ne privlače pažnju plakatom, nego svojom festivalskom kartom, a VÄRN je upravo takav. Drama Johna Skooga premijerno je prikazana u San Sebastiánu, natjecala se u Göteborgu i polako kreće prema publici diljem Europe. O njoj se zna malo, ali ono što se zna sasvim je dovoljno da je stavim na svoj popis.
Kratak, strog i vjerojatno ne za svakoga, ali zbog Denisa Lavanta i festivalskog pedigrea jedan od europskih autorskih filmova koje ove jeseni najznatiželjnije iščekujem.
Podaci o filmu
| Redatelj | John Skoog |
|---|---|
| Uloge | Michalis Koutsogiannakis, Denis Lavant, Livia Millhagen, Agnieszka Podsiadlik, Sol Roach |
| Žanr | Filmske drame |
| Trajanje | 81 min |
| Zemlja | Nizozemski filmovi, Danski filmovi, Švedski filmovi, Finski filmovi, Poljski filmovi |
O čemu govori? O tome zasad šutimo, i to s razlogom
Krenimo s iskrenim priznanjem: o radnji filma VÄRN prije premijere ne zna se gotovo ništa. Dostupni materijali ne otkrivaju priču, samo festivalski put, žanr i glumačku postavu. A ja neću izmišljati zaplet samo da bih imao o čemu pisati. Tko traži konkretan sažetak radnje, ovaj put ću ga morati razočarati.
Ono što sigurno znamo: riječ je o drami koja traje svega 81 minutu. Već taj podatak dosta govori. U ovom žanru 81 minuta obećava zbijenost, film koji ne razvlači ono što ima za reći, nego to izgovori i gotovo. Sve upućuje na to da nas ne čeka ugodno nedjeljno popodnevno razmišljanje, nego nešto sirovije i tvrđe.
I naslov je rječit, čak i ako ne znamo treba li ga shvatiti doslovno ili preneseno. Švedska riječ upućuje na obranu, zaštitu, utvrdu. Utvrda može biti kameni zid, ali može biti i čovjek koji se zatvori, brani i sve odgurne od sebe. Zanima me u kojem će smjeru Skoog krenuti.
Pet zemalja, jedan film: težina koprodukcije
Nizozemska, danska, švedska, finska i poljska koprodukcija. Ovako široko udruživanje rijetko nastaje oko malog, beznačajnog projekta. Europski filmski fondovi i koprodukcijski partneri ne razbacuju se novcem ako ne vjeruju u autora. To naravno nije jamstvo kvalitete, vidjeli smo mnogo europskih koprodukcija koje su na papiru zvučale uzbudljivo, a na platnu bile beživotne, ali jest dobar znak.
I popis glumaca odražava taj međunarodni karakter: miješaju se grčka, francuska, švedska i poljska imena. To upućuje na film u kojem jezici, kulture i sama otuđenost mogu biti tema, no to samo naslućujem, ne tvrdim.
Denis Lavant, nepredvidivi
Kad bih zbog samo jednog imena morao kupiti kartu za ovaj film, to bi bio Denis Lavant. Francuski glumac postao je legenda kao stalni suradnik Leosa Caraxa, a od ludila zvanog Holy Motors nema filmofila koji ne zastane kad mu ugleda ime na odjavnoj špici. Lavantovo tijelo samo je po sebi glumačko oruđe: akrobatsko, životinjsko, često zastrašujuće, a ponekad dirljivo ranjivo. On nije glumac kojeg angažiraju da tiho sjedi u pozadini.
Kakvu točno ulogu ima u filmu VÄRN, ne znamo. Ali znamo da redatelj koji odabere Lavanta ne traži sigurna, mlaka rješenja. Uz njega su tu Michalis Koutsogiannakis, Livia Millhagen, Agnieszka Podsiadlik i Sol Roach, imena široj publici manje poznata, no u ovakvim filmovima upravo nepoznata lica često donesu najveće iznenađenje.
John Skoog i povjerenje festivala
Ime redatelja Johna Skooga domaćoj publici vjerojatno ne zvuči poznato, ali festivali su očito stali iza njega. Svjetska premijera održana je na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastiánu, jednom od najstarijih festivala A kategorije na svijetu, gdje ne može ući bilo što. Osim toga, film je uvršten i u natjecateljski program Nordic Competition Međunarodnog filmskog festivala u Göteborgu, jedne od najvažnijih smotri sjevernoeuropskog filma.
Izbor dvaju ovako važnih festivala ne odlučuje hoće li se film svidjeti meni ili vama. Ali pokazuje da ugledni selektori strogog oka u njemu vide nešto o čemu treba govoriti. Ja to shvaćam ozbiljno.
Što bi moglo biti dobro, a gdje bi mogao posrnuti?
Krenimo od snaga, onako kako ih iščitavam iz predznaka:
- Zbijenost. 81 minuta rijedak je dar u doba filmova od dva i pol sata. Ako redatelj zna što želi, ovakvo trajanje može biti nemilosrdno učinkovito.
- Lavantova karizma. Sposoban je jednom jedinom scenom ponijeti cijeli film.
- Sjeverna atmosfera. Sudeći po skandinavskoj i poljskoj koprodukcijskoj podlozi, očekujem mračan, atmosferičan i vizualno snažan film.
I rizici, jer i njih ima:
- Pristupačnost. Festivalski filmovi često traže trud i od gledatelja. Tko voli brzu radnju, objašnjavajuće dijaloge i zaokruženu priču, lako bi mogao ostati izvan.
- Kratkoća je dvosjekla. Ako film više slika ugođaj nego što pripovijeda, i u 81 minuti čovjek se može izgubiti.
- Malo informacija. Jednostavno ne znamo što dobivamo. To je uzbudljivo, ali i rizično.
Zato su moje očekivane ocjene oprezno optimistične. Najviše dajem režiji i glumi, jer tamo vidim najjače signale. Za priču sam suzdržaniji, naprosto zato što o njoj znamo najmanje.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole suhe, uznemirujuće europske autorske filmove, koji automatski podignu glavu kad ugledaju ime Denisa Lavanta i koji redovito love skandinavske festivalske naslove.
- Radije preskoči ako: Tko traži opušteni bijeg od svakodnevice, jasnu priču ili obiteljski program, neka radije odabere nešto drugo, festivalski karakter filma dovoljno je jasno upozorenje.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Holy Motors (2012), A torinói ló (2011), Das weiße Band (2009), Melancholia (2011)
Česta pitanja
Koliko traje VÄRN?
Film traje 81 minutu.
Tko je režirao VÄRN?
Redatelj filma je John Skoog.
Tko glumi u filmu VÄRN?
Glavne uloge tumače Michalis Koutsogiannakis, Denis Lavant, Livia Millhagen, Agnieszka Podsiadlik i Sol Roach.
Gdje je VÄRN prvi put prikazan?
Svjetska premijera održana je na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastiánu, a film je uvršten i u natjecateljski program Nordic Competition Međunarodnog filmskog festivala u Göteborgu.
Iz kojih zemalja dolazi VÄRN?
Riječ je o nizozemsko-dansko-švedsko-finsko-poljskoj koprodukciji.
Isplati li se zabarikadirati u VÄRN?
Mislim da se isplati, ali znajte u što se upuštate. VÄRN nije film na koji ćete s prijateljima i kokicama u ruci otići na opuštenu večer. Riječ je o kratkoj, vjerojatno mračnoj europskoj drami prekaljenoj na festivalima, u kojoj glumi jedan od najneobičnijih živućih glumaca, Denis Lavant. Dvostruki odabir San Sebastiána i Göteborga, koprodukcija pet zemalja i zbijenih 81 minuta upućuju na to da je John Skoog htio ponuditi nešto odlučno, s vlastitim glasom.
Je li uspio, saznat ćemo kad film konačno vidimo. Do tada svoju očekivanu ocjenu smještam u raspon od sedam do osam, i priznajem, kad bih iz ovogodišnje ponude sjevernoeuropskog filma smio izabrati samo jedan naslov, ovaj bi vrlo vjerojatno bio na vrhu užeg izbora. Rizik? Postoji. Ali najbolja kino iskustva rijetko nastaju igrom na sigurno.