Yön lapsi recenzija: u dubini finske šume majčinstvo postaje najmračniji horor
Postoji strah koji nitko ne izgovara naglas na zabavi za bebu: što ako s mojim djetetom nešto zaista nije u redu? Yön lapsi gradi se upravo na toj neizrecivoj misli i u tišini finskih šuma zateže je sve dok gledanje ne postane gotovo fizički neugodno. Hanna Bergholm ne želi vas samo prestrašiti, želi vam se uvući pod kožu, i to joj uglavnom uspijeva.
Mučan, hrabar i mjestimice nemilosrdno neugodan horor o majčinstvu koji više boli nego što plaši, i baš zato ostaje u glavi.
Podaci o filmu
| Redatelj | Hanna Bergholm |
|---|---|
| Uloge | Seidi Haarla, Rupert Grint, Pamela Tola, Pirkko Saisio, Rebecca Lacey, John Thomson |
| Žanr | Filmske drame, Horor filmovi |
| Trajanje | 92 min |
| Zemlja | Finski filmovi |
Idila usred šume koja nikad nije bila idila
Postavka je namjerno jednostavna. Saga i njezin suprug Britanac Jon vraćaju se u kuću u kojoj je ona odrasla, zabačeno mjesto duboko u finskoj prirodi, u nadi da će ondje izgraditi savršen obiteljski život. Rodi im se dijete i od tog trenutka sve polako počinje kliziti. Saga osjeća da s njezinim sinom nešto ne štima, dok je okolina neprestano smiruje da je riječ samo o umoru, hormonima i novoj situaciji.
Više od toga zapravo ne vrijedi znati unaprijed, a iskreno, ni ja neću otkriti više. Snaga filma leži u tome kako se ta polazišna točka sloj po sloj zamračuje. Brak se raspada, Jon očajnički pokušava održati obitelj na okupu, a Saga je sa svojom sumnjom sve usamljenija. Strašnu istinu o novorođenčetu naslućuje samo ona, a gledatelj sjedi u istoj mučnoj poziciji: vjerovati njoj ili svima ostalima?
Hanna Bergholm ponovno zadire u obiteljsko gnijezdo
Tko je gledao Bergholmin prethodni dugometražni film, finski body horor Pahanhautoja koji je privukao ozbiljnu međunarodnu pozornost, točno zna što ga čeka. Redateljica obožava pastelnu, izlogu dostojnu obiteljsku površinu, a još više obožava trenutak kad ispod nje izmili nešto ljigavo, pulsirajuće i nagonsko. Yön lapsi logičan je nastavak te ideje: ondje je napetost između tinejdžerice i njezine majke dobila tijelo, ovdje je to samo majčinstvo.
Jedna od najvećih Bergholminih vrlina jest to što se ne žuri. Trajanje od 92 minute je zbijeno, a film ipak ne juri prema sljedećem šoku. Pušta tišinu, tamna stabla i zidove kuće da odrade svoje. A kad udari, onda doista udari, i to bez zadrške. Ovo nije horor u kojem vas glazba unaprijed upozori da sad slijedi bu. Ovo je onaj u kojem se nakon dugog, mirnog kadra uhvatite kako zadržavate dah, a ni sami ne znate zašto.
Oni koji na leđima nose strah
Glumačka postava zanimljiva je mješavina. S jedne strane tu je finska ekipa: Seidi Haarla, Pamela Tola i Pirkko Saisio, ime bez kojeg se finska kultura ne može zamisliti. S druge strane britanski kontingent: Rebecca Lacey, John Thomson i naravno Rupert Grint, kojeg mnogi i dalje pamte kao Rona Weasleyja, iako posljednjih godina bira izrazito hrabre i mračne uloge. Tko ga je gledao u seriji Servant M. Nighta Shyamalana, zna da se u napetim, tjeskobnim noćnim morama vezanima uz bebu snalazi sasvim prirodno.
Film se ipak jasno oslanja na majčino duševno stanje, a središnja izvedba je ono što odlučuje funkcionira li cijela priča. Srećom, funkcionira. Gluma je suzdržana, iritantno uvjerljiva i prenosi upravo onu nesigurnost od koje film živi: istodobno vjerujemo Sagi i brinemo za nju. Sporedni likovi koji je smiruju, odmahuju rukom i opravdavaju se jednako su zastrašujući kao i sama prijetnja, jer nam je njihovo ponašanje poznato. Svatko poznaje nekoga tko tako razgovara s iscrpljenom, prestrašenom mladom majkom.
Što doista pogađa
- Hrabrost teme. O mračnoj strani razdoblja nakon poroda film rijetko govori ovako otvoreno. Yön lapsi ne propovijeda, ali jasno daje do znanja da su šutnja i umanjivanje problema jednako otrovni kao i bilo koja nadnaravna sila.
- Mjesto radnje. Finska šuma ovdje nije kulisa nego lik. Prekrasna, beskrajna i potpuno ravnodušna. Nema kamo pobjeći, nema koga nazvati, a ta izolacija pritišće svaku scenu.
- Raspad braka. Najokrutniji prizori često nisu horor elementi, nego dvoje odraslih ljudi koji se sve manje razumiju. Jonovo očajničko grčevito držanje za obiteljsko jedinstvo ponekad boli više od bilo kojeg šokantnog kadra.
- Miješanje žanrova. Drama i horor ovdje se doista stapaju, a ne teku jedno pored drugog. Zbog toga film postaje više od vješto složenog straha.
Gdje mehanizam škripi
Nije sve savršeno. Tko očekuje klasičan, brz horor s mnogo naglih skokova straha, u prvoj polovici filma lako bi mogao izgubiti strpljenje. Bergholmin ritam svjesno je spor i ima trenutaka kad građenje atmosfere počinje nalikovati tapkanju u mjestu. I metafora je prilično prozirna: tko je ikad čitao ili gledao horor o majčinstvu, dosta brzo naslućuje kamo misao vodi. To nije nužno loše, ali je snaga iznenađenja manja.
Drugi rizik je pretjerana neugodnost. Bergholm se ne boji tjelesnih, odbojnih, utrobnih elemenata, a nekima to film prebacuje na teren gdje više ne dominira strah nego gađenje. Stvar je ukusa, ali bolje je znati unaprijed. A tko je nedavno postao roditelj ili upravo očekuje bebu, neka dobro razmisli želi li ga gledati baš sada.
Rosemaryna unuka među borovima
Yön lapsi dio je duge i časne tradicije. Još od Polanskijeva klasika znamo da su majčinstvo, trudnoća i dijete jedno od najplodnijih tla horora, jer diraju u naše najdublje, najiskonskije strahove. The Babadook je odnos tuge i iscrpljene majke doveo do noćne more, a Hereditary obiteljsku traumu. Bergholmin film dobro se uklapa u taj niz, ali skandinavska hladnoća, mučna blizina prirode i redateljičin prepoznatljiv, pomalo groteskan pogled daju mu vlastito lice.
Miješanje finskih glumaca i engleskog jezika dodaje još jedan sloj: Saga se vraća kući, Jon je u tom svijetu stranac, a i ta kulturna udaljenost curi u pukotine braka. To nije glasna poruka, nego tiho, neprekidno trenje u pozadini.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole psihološki horor koji se gradi polako i podnose kad ih film ne pušta ni nakon odjavne špice. Za obožavatelje filma Pahanhautoja obavezno.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele brz, skokovit strah ili teško podnose tjelesni, utrobni horor. Ni svježi roditelji ni trudnice ne moraju ga nužno gledati baš sada.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Rosemary's Baby (1968), The Babadook (2014), Hereditary (2018), The Omen (1976)
Česta pitanja
O čemu govori Yön lapsi?
Saga i njezin suprug Britanac Jon sele se u kuću u kojoj je ona odrasla, duboko u finskim šumama. Nakon rođenja djeteta Saga je sve sigurnija da s njezinim sinom nešto nije u redu, dok im se brak istodobno raspada.
Koliko traje Yön lapsi?
Film traje 92 minute.
Tko je režirao Yön lapsi?
Film je režirala finska redateljica Hanna Bergholm.
Tko glumi u filmu Yön lapsi?
Glavne uloge tumače Seidi Haarla, Rupert Grint, Pamela Tola, Pirkko Saisio, Rebecca Lacey i John Thomson.
Biste li s njim zakoračili u mračnu finsku noć?
Yön lapsi nije film koji gledate s kokicama u ruci, vrišteći s prijateljima. Prije je onaj nakon kojeg u tišini izlazite iz kina, a još danima vam se vraća neka slika ili rečenica. Hanna Bergholm ponovno dokazuje da je obiteljsko gnijezdo jedno od najstrašnijih mjesta u hororu i da je najgore čudovište ponekad ono o kojem nitko ne želi govoriti. Nije bez mana, mjestimice je prespor, mjestimice previše predvidljiv, ali je hrabar, osoban i mučno učinkovit. Ako podnosite ovakve stvari, idite i povedite nekoga s kim ćete poslije moći razgovarati. Trebat će vam.