Dan nezavisnosti recenzija: trideset godina kasnije i dalje najljepši smak svijeta uz kokice
Neki filmovi ne stare, samo postaju sve nostalgičniji, a Dan nezavisnosti upravo je takav. Roland Emmerich je 1996. uzeo krajnje jednostavnu ideju, golemi svemirski brodovi iznad svjetskih prijestolnica, i napuhao je toliko da je uzdrmao cijelo kino desetljeće. Trideset godina poslije ponovno sam ga pogledao i iznenadilo me koliko mu malo moram oprostiti.
Bučan, naivan, bez imalo srama napravljen za efekt, i baš zato jedan od najzabavnijih filmova katastrofe koji su ikad snimljeni.
Podaci o filmu
| Original | Independence Day |
|---|---|
| Redatelj | Roland Emmerich |
| Uloge | Will Smith, Bill Pullman, Jeff Goldblum, Mary McDonnell, Judd Hirsch, Robert Loggia |
| Žanr | Akcijski filmovi, Pustolovni filmovi, Znanstvenofantastični filmovi |
| Trajanje | 145 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Gdje gledati Dan nezavisnosti?
| U pretplati |  Disney Plus |
|---|---|
| Za najam |  Google Play Movies |
| Za kupnju | Google Play Movies |
Sjena nad prijestolnicama: o čemu je riječ, bez spoilera
Osnovna postavka toliko je čista da stane u jednu rečenicu: golemi svemirski brodovi niotkuda se pojavljuju i bacaju sjenu na najveće gradove svijeta. Dio čovječanstva sprema se na slavlje, napokon su tu, napokon nismo sami. Samo što posjetitelji imaju sasvim drukčije planove. Dolaze s nadmoćnom silom i tehnologijom pred kojom zemaljske vojske izgledaju kao olovni vojnici, a cilj im nije ništa manje od potpunog brisanja ljudske civilizacije.
Toliko je dobro znati unaprijed, i mislim da više od toga ne treba otkrivati. Snaga filma ionako nije u preokretima, nego u tome kako tu strahovito jednostavnu situaciju razvuče na hrpu likova i pusti svakoga da se sa smakom svijeta suoči na svoj način. Pilot, predsjednik, znanstvenik, otac, autsajder sklon alkoholu: Emmerich pred nadmoćnog neprijatelja postavlja cijeli presjek društva i zato je sve skupa veće od obične pucačine.
Will Smith, filmska zvijezda koja se ovdje zapravo rodila
Danas je to teško zamisliti, ali 1996. Will Smith još nije bio Will Smith kakvog znamo. Iza sebe je imao Princa iz Bel Aira i Zločeste dečke, no status neupitne ljetne zvijezde, rekao bih, donio mu je tek ovaj film. Kao kapetan Steven Hiller u svaku scenu unosi toliko opuštenosti, drskog humora i fizičke prisutnosti da gotovo iskače s platna. To je junak s kojim biste najradije sjedili u avionu dok sve oko vas gori.
Najbolje je što sebe ne shvaća smrtno ozbiljno. Film katastrofe ovakvih razmjera lako bi se mogao udaviti u vlastitom patosu, ali Smith svakom trećom rečenicom probuši balon. Ta lakoća daje filmu ritam i zbog nje ni 145 minuta ne zamara.
Predsjednik, genijalac i cijela ekipa likova
Ako je Will Smith mišić filma, Jeff Goldblum mu je živčani sustav. Kao David Levinson donosi istog onog mucavog, genijalno nervoznog lika koji neprestano razmišlja, kojeg smo zavoljeli u Jurskom parku, i to je i ovdje pun pogodak. Smith i Goldblum nose dvije potpuno različite energije, jedan djeluje, drugi shvaća, i taj dvojac funkcionira bolje od bilo koje eksplozije.
Bill Pullman kao predsjednik Thomas J. Whitmore stvara iznenađujuće ljudski lik: ne kipa od vođe, nego umornog čovjeka punog sumnji na kojeg se odjednom sruči težina cijelog svijeta. Uz njega Mary McDonnell kao Marilyn Whitmore i Margaret Colin kao Constance Spano daju priči ljudsko lice. Judd Hirsch kao Julius Levinson jedan je od najzabavnijih sporednih likova, gunđavi otac koji se nekako uvijek ubaci u krivom trenutku. Robert Loggia kao general William Grey drži tvrdo vojno krilo, a Randy Quaid kao Russell Casse daje najluđi i najneočekivanije simpatičan lik u filmu.
Ne dobiva svaki lik dovoljno prostora, a poneki je izrezan iz kalupa. Ali ovo je film u kojem kalup nije greška nego žanrovsko obećanje: znate za koga ćete navijati, a film to obećanje i ispuni.
Roland Emmerich, umjetnik rušenja
Roland Emmerich kasnije je potpisao filmove poput Godzille, Dana poslije sutra i 2012, dakle cijelu je karijeru izgradio na tome da spektakularno uništava planet. Dan nezavisnosti kruna je te karijere i mislim da ga do danas nije nadmašio. Ovdje je još postojala ravnoteža između veličine i razigranosti.
Ono što danas posebno upada u oči jest opipljivost. Sredinom devedesetih velik dio trikova još se oslanjao na makete, pravu vatru i fizičke efekte, a to je nakon današnjih potpuno digitalnih blockbustera neobično oslobađajuće. Prizori brodova koji se nadvijaju nad mnoštvom postali su ikonični, i to s razlogom: Emmerich zna kako dočarati razmjere. Jedna golema sjena, gomila ljudi koja gleda u nebo, i već znate da je zlo.
I glazba je na mjestu: glasna, vojnička, uzvišena, baš ona od koje se kino sjedalo malo zatrese. Suptilnosti nema ni u tragovima, ali je u ovom filmu nitko i ne traži.
Gdje film posrne
Budimo iskreni, ovo nije pametan film i ne pokušava to biti. Scenarij je pun zgodnih slučajnosti, pojednostavljenja i rješenja na koja bi i dvanaestogodišnjak podigao obrvu. Znanost je otprilike uvjerljiva koliko i logika subotnjeg crtića. Tko je na to alergičan, ovdje će imati od čega kihati.
Druga zamjerka koja se ne može izbjeći jest golema doza američkog patosa. Naslov nije slučajan i film ne skriva tko ovdje spašava svijet. Ja to danas vidim više kao sliku vremena i šarmantno pretjerivanje nego kao smetnju ili propagandu, ali razumijem da je nekome previše. Uz to se 145 minuta u drugoj polovici ipak osjeti: nekoliko scena moglo se mirne duše skratiti.
- Snaga: zvijezde, ritam, nezaboravni prizori.
- Slabost: logičke rupe, sladunjavo domoljublje, predugo trajanje.
Zašto ga i nakon trideset godina gledamo ponovno?
Zato što je ovaj film otisak jednog vremena. Iz njega izbija holivudsko samopouzdanje sredine devedesetih: vjera da su dovoljni dobra ideja, nekoliko karizmatičnih glumaca i golemi budžet pa da nastane zajednički kino doživljaj. Danas, kad su veliki spektakli često samo zupčanici u svemirima od nekoliko desetaka nastavaka, osvježavajuće je gledati blockbuster koji je zaokružen sam po sebi i nije reklama za sljedeći dio.
Dan nezavisnosti postao je školski primjer žanra. Sve što je poslije njega došlo na području velikih ansambl filmova katastrofe na neki je način od njega učilo ili se s njim prepiralo. Mislim da je ovo onaj rijedak slučaj kad je film istodobno grešni užitak i pravi putokaz u povijesti filma.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Svima koji vole velike, spektakularne znanstvenofantastične akcije, blockbustere iz devedesetih, karizmu Willa Smitha i Jeffa Goldbluma, i koji su spremni na jednu večer isključiti kritični dio mozga.
- Radije preskoči ako: Tko traži logičnu, znanstveno utemeljenu znanstvenu fantastiku ili koga iritira pretjerano američko domoljublje, neka radije odabere nešto suzdržanije.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Rat svjetova (2005), Armageddon (1998), Mars Attacks! (1996), Dan poslije sutra (2004), Ljudi u crnom (1997)
Česta pitanja
O čemu govori Dan nezavisnosti?
Golemi izvanzemaljski brodovi pojavljuju se iznad svjetskih prijestolnica. Dio čovječanstva sprema se slaviti, ali posjetitelji s nadmoćnom silom i tehnologijom kreću uništiti ljudsku civilizaciju.
Koliko traje Dan nezavisnosti?
Film traje 145 minuta.
Tko je režirao Dan nezavisnosti i tko glumi u glavnim ulogama?
Redatelj je Roland Emmerich. U glavnim ulogama su Will Smith, Bill Pullman, Jeff Goldblum, Mary McDonnell, Judd Hirsch, Robert Loggia, Randy Quaid i Margaret Colin.
Koji je originalni naslov filma Dan nezavisnosti?
Originalni naslov ovog američkog filma je Independence Day.
Isplati li se i nakon trideset godina otprašiti ovu invaziju?
Svakako da. Dan nezavisnosti nije bez mana, ponekad je čak izrazito glup, ali snimljen je s toliko zamaha, srca i zvjezdane snage da mu velik dio današnjih spektakala može samo zavidjeti. Will Smith je ovdje postao prava filmska zvijezda, Jeff Goldblum je ovdje dokazao da je uloga mucavog genijalca vječna, a Roland Emmerich je ovdje svijet srušio s najviše užitka. Ugasite svjetlo, pojačajte zvuk i pustite da vas sjena pomete. Rijetko je ovako ugodno gledati kako svijet nestaje.