Maska recenzija: lice Jima Carreyja koje devedesete nisu mogle obuzdati
Neke filmove pamtimo kao zeleni šećerni šok, a Maska je upravo takav. Komedija Chucka Russella sredinom devedesetih je u jednom potezu dokazala da lice Jima Carreyja zapravo i nije lice, nego specijalni efekt. Pogledao sam je ponovno i iskreno priznajem: osmijeh je i danas širok, iako je boja ponegdje malo izblijedjela.
Lik iz crtića koji se slučajno uselio u živog čovjeka i zbog toga postao jedna od najzabavnijih komedija devedesetih.
Podaci o filmu
| Original | The Mask |
|---|---|
| Redatelj | Chuck Russell |
| Uloge | Jim Carrey, Peter Riegert, Peter Greene, Amy Yasbeck, Richard Jeni, Orestes Matacena |
| Žanr | Komedije, Fantasy filmovi, Krimići, Romantični filmovi |
| Trajanje | 101 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Gdje gledati Maska?
| Za najam |  Amazon Video |
|---|---|
| Za kupnju | Amazon Video |
Stanley, najveći baksuz na svijetu
Polazište je jednostavno i upravo zato funkcionira. Stanley Ipkiss je tip čovjeka kojem kruh uvijek padne na stranu s maslacem i koji se ispričava čak i kad netko drugi naleti na njega. Nespretan je, skroman, pomalo jadan i taman toliko simpatičan da mu već u prvih deset minuta navijamo. A onda dolazi preokret: u ruke mu dospije drevna maska, i čim je stavi na lice, Stanley više nije onaj stari.
Alter ego s maskom je sve ono što Stanley nije: drzak, neodoljiv, bez kočnica zabavan i s nebrojenim trikovima u rukavu. Prva polovica filma u biti je velika fantazija o ispunjenju želja, o tome kako bi bilo da barem jednom u životu budemo najkul lik u prostoriji. U drugoj polovici maska, međutim, prelazi u ruke novog vlasnika koji nije ni približno toliko razigran i koji nadljudskom snagom želi držati grad u šaci. Tada naš nespretni junak mora krenuti u akciju, a komedija se pretvara u krimić i superjunačku pustolovinu.
Kao priča, ovo nije komplicirano i ne pokušava to biti. Scenarij je više kostur na koji se vješaju gegovi, ali taj je kostur iznenađujuće čvrst: ima ulog, ima negativca, ima ljubavnu liniju i ima glavnog junaka čijem razvoju zaista vjerujemo.
Jim Carrey, čovjek od gume
Može se govoriti o režiji, efektima i glazbi, ali budimo iskreni, ovaj film je priča o jednom čovjeku. Jim Carrey eksplodirao je u isto vrijeme kad i Ace Ventura: Pet Detective i Dumb and Dumber, pa ako je itko tada još sumnjao da je taj momak fenomen, nakon Maske je sigurno ušutio.
Genijalno je to što Carrey istodobno igra dvije potpuno različite uloge. Kao Stanley je suzdržan, nespretan, gotovo melankoličan, i u tome ima nečeg duboko ljudskog. Iza maske, pak, nastaje pravi pakao: pleše, pjeva, preobražava se, melje kao navijen, a tijelo mu se savija kao da u njemu nema kostiju. Mnogi bi se glumci izgubili među efektima, no Carrey se vlastitim licem i tijelom natječe s računalom i često pobjeđuje.
Naravno, potrebna je određena tolerancija. Onima koji ne podnose Carreyjev nabrijani stil film će se činiti kao dva sata umjesto stvarnih 101 minute. Ja ipak kažem: rijetko se na platnu vidi tako čista, razuzdana komičarska energija.
Crtić među stvarnim kulisama
Režija Chucka Russella zaslužuje pohvalu jer je shvatio da se ovaj film ne smije tretirati realistično. Maska svjesno slijedi logiku starih američkih crtića, u kojima oči iskaču iz glave, čeljust pada do poda, a srce lupa izvan prsa. Sredinom devedesetih to je djelovalo nevjerojatno svježe, a velik dio vizualnog dojma i danas iznenađujuće dobro stoji.
Nisu svi efekti lijepo ostarjeli, ponegdje se vidi da su računalni trikovi tada tek učili hodati. No ovdje to ne smeta: stil je ionako pretjeran, glasan i šaren, pa trenuci koji djeluju pomalo plastično postaju dio ugođaja, a ne iritantna greška. Zelena glava i žuto odijelo postali su toliko ikonična kombinacija da ih i danas svatko prepozna na maskenbalu.
Glazba i atmosfera dočaravaju swing i noćne klubove starih vremena, što savršeno pristaje showmanskoj energiji lika s maskom. To je film čije se plesne scene pamte godinama poslije.
Sporedni likovi i negativac
Uz ovakav uragan ostalim glumcima nije lako doći do izražaja, ali ekipa radi korektan posao. Peter Greene kao Dorian Tyrrell donosi hladno prijeteći tip gangstera koji je potreban kao protuteža svem tom klauniranju. Lik nije razrađen, ali i ne mora biti: njegova je zadaća da u drugom činu bude nekoga koga se treba bojati, i to obavlja.
Peter Riegert kao Mitch Kellaway, Amy Yasbeck kao Peggy Brandt i Richard Jeni kao Charlie Schumaker dobro popunjavaju Stanleyjev svijet. Oni se kreću oko njega, predstavljaju njegov svakodnevni život bez maske, i upravo u tom kontrastu humor najbolje pali. Orestes Matacena, Tim Bagley i Nancy Fish u manjim ulogama donose onu karikaturalnu atmosferu sporednih likova kakvu u ovakvom filmu i očekujemo.
Iskreno: nitko ovaj film ne pamti po sporednim likovima. Ali dobroj komediji treba dobro nacrtan svijet u pozadini, a ovdje ga ima.
Gdje osmijeh malo sklizne
Ne bih bio pošten kad bih samo hvalio. Slaba točka filma očito je mješavina žanrova. Komedija, fantastika, krimić i ljubavni film u jednom, i iako je taj koktel uglavnom zabavan, ponekad se osjeti da je kriminalistička linija više obaveza nego pravi interes. Najbolji trenuci uvijek su oni kad se maska razulari, dok tijekom gangsterskih scena ponekad samo čekamo da napokon stigne sljedeće ludilo.
Dio humora također je pomalo vezan uz svoje vrijeme. Ono što je sredinom devedesetih bilo smiono i novo danas izmamljuje više nostalgičan osmijeh nego glasan smijeh. To nije krivnja filma, nego protoka vremena, ali vrijedi to imati na umu ako ga netko sada gleda prvi put.
- Što funkcionira: Carreyjeva dvostruka izvedba, crtićki vizualni stil, ritam.
- Što manje: tanka kriminalistička linija, šablonski negativac, poneki zastarjeli efekt.
Zašto je gledamo i nakon trideset godina?
Zato što Maska zapravo govori o vrlo jednostavnoj i vrlo ljudskoj želji: što kad bismo barem jednom mogli odbaciti svoje kočnice? Iza Stanleyjeve priče krije se misao da hrabrost, humor i karizma možda ne žive u maski, nego u nama. Film to ne gura pod nos, ne moralizira, ali ta je ideja tu u pozadini i zbog nje je više od obične parade gegova.
Uz to, ima nešto što današnjim pomno kalibriranim komedijama često nedostaje: drskost. Ovaj se film ne boji biti smiješan ni pretjerati, i baš mu se zato ne može zamjeriti.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Obožavateljima Jima Carreyja, onima koji su odrasli uz komedije devedesetih i svima koji vole glasan, crtićki i razuzdan humor.
- Radije preskoči ako: Tko ne podnosi nabrijanu komediju građenu na grimasama ili traži razrađen, ozbiljan krimić, neka je zaobiđe u širokom luku.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Ace Ventura: Pet Detective (1994), Dumb and Dumber (1994), Who Framed Roger Rabbit (1988), Ghostbusters (1984), Liar Liar (1997)
Česta pitanja
O čemu govori Maska?
Stanley Ipkiss je nesretan i nespretan tip koji pronađe drevnu masku. Kad je stavi, pretvara se u samouvjeren i zabavan alter ego. Kasnije maska dospije u ruke opasnog vlasnika koji želi zavladati gradom, pa Stanley mora intervenirati.
Koliko traje Maska?
Film traje 101 minutu.
Tko je režirao film Maska?
Film je režirao Chuck Russell.
Tko igra glavnu ulogu u Maski?
Jim Carrey tumači i Stanleyja Ipkissa i njegov alter ego s maskom.
Tko je negativac u Maski?
Glavni negativac je Dorian Tyrrell, kojeg glumi Peter Greene.
Hoćemo li još jednom staviti zelenu masku?
Da, bez razmišljanja. Maska nije film bez mana: kriminalistička linija je tanka, negativac šablonski, a na nekim se efektima već vide godine. Ali ono bitno i danas blista: Jim Carrey ispunjava platno energijom kakva se otad rijetko viđa, a Chuck Russell hrabro je pustio da film postane živi crtić. Za kišnu večer, u društvu prijatelja ili u nostalgičnom raspoloženju, ovo je i dalje jedan od najsigurnijih izbora. Po meni čvrsta osmica, a dobar dio te ocjene ide isključivo osmijehu u žutom odijelu.