Alpha recenzija: tetovaža Julije Ducournau ide dublje nego što mislite
Od Julije Ducournau nitko ne očekuje nježnost, a Alpha je ni ne nudi. Redateljica filmova Grave i Titane ovaj put razapinje uže između majke i kćeri tinejdžerice i vuče ga sve dok i gledatelju ne izgore dlanovi. Iscrpljujuć, tvrdoglav, mjestimično pretjeran film, ali od onih kakve ove godine rijetko viđamo u kinu.
Alpha je najljudskiji i najteže probavljiv film Julije Ducournau: nije savršen, ali radi u vama danima nakon odjavne špice.
Podaci o filmu
| Redatelj | Julia Ducournau |
|---|---|
| Uloge | Tahar Rahim, Golshifteh Farahani, Mélissa Boros, Emma Mackey, Finnegan Oldfield |
| Žanr | Filmske drame |
| Trajanje | 128 min |
| Zemlja | Francuski filmovi, Belgijski filmovi |
Tetovaža koja sve razotkrije
Polazište je gotovo smiješno svakodnevno. Alpha je problematična trinaestogodišnjakinja koja živi sa samohranom majkom. Jednog dana vrati se iz škole, a na ruci joj tetovaža. I to je sve. Nema zavjere, nema nadnaravnog čudovišta u podrumu, samo znak na koži koji se ondje našao prerano.
Ducournau, međutim, savršeno zna da se obitelj ne raspada od velikih katastrofa, nego od ovakvih sitnih pukotina. Tetovaža je ovdje vrata: kroz nju izbijaju strahovi i sukobi koje su majka i kći dotad brižno skrivale jedna od druge. Više o radnji ne bih otkrivao, a iskreno, nije ni potrebno. Ovaj film ne živi od preokreta, nego od načina na koji se dvoje ljudi uvlači jedno drugome pod kožu.
Ducournau, koja ne zna lagati o tijelu
Tko je gledao Grave, zna da je za Ducournau tijelo uvijek bojno polje. Ondje je to bila glad jedne mlade djevojke, u Titane gotovo nepodnošljiva preobrazba na granici metala i mesa. Redateljica se opsesivno vraća istom pitanju: što čovjek može učiniti s onim što mu vlastito tijelo radi i s onim što drugi na njemu vide.
Alpha je u tom smislu logičan nastavak, ali i zaokret. Tetovaža od prvog trenutka otvara pitanje tijela i identiteta, samo što je fokus ovdje manje na šoku, a puno više na odnosu. Ducournau ni dosad nije voljela krv radi krvi, no sada kao da hrabrije priznaje da je njezin horor oduvijek bio obiteljska drama, samo u kostimu.
To ne znači da se smekšala. Tko misli da se francusko-belgijska drama sastoji samo od dugih šutnji i svađa u kuhinji, doživjet će neugodno iznenađenje.
Golshifteh Farahani i Mélissa Boros: dvije osobe, jedna rana
Srce filma su dvije glavne glumice. Golshifteh Farahani je glumica koja jednim pogledom ispriča cijeli životni put, a ovdje mora iznijeti majku koja sve nosi sama. Zamka uloge bila bi napraviti od nje sveticu ili čudovište. Farahani ne čini ni jedno ni drugo: njezina majka je puna ljubavi, umorna, preplašena i bijesna, često sve to odjednom.
Mélissa Boros kao Alpha pravo je iznenađenje filma. Malo tko zna odigrati tinejdžericu tako da ne bude ni naporna ni prenapisana. Boros je sirova, nepredvidljiva i ima u sebi nešto zbog čega se stalno brinete za nju, čak i kad biste je najradije protresli.
U sporednim ulogama nižu se zvučna imena: Tahar Rahim, Emma Mackey i Finnegan Oldfield. Rahimova prisutnost sama po sebi daje težinu svakoj sceni, a Mackey je još od serije Sex Education dokazala da uvjerljivo nosi i tinejdžerski kaos i odraslu ranjivost. Bez spojlera samo ovo: nitko od njih nije tu kao ukras.
Ono što ostaje u želucu: slika i zvuk
Filmovi Julije Ducournau nikad nisu samo priča, nego i to kako se osjećate dok ih gledate. Vizualni svijet Alphe napet je i tjelesno blizak, kamera se često neugodno približava likovima, kao da vam ne dopušta da skrenete pogled. Koža, ožiljak, boja, tinta: ovdje to nisu rekviziti, nego likovi.
Dizajn zvuka jednako je važan. Ima trenutaka kad glazba pritišće scenu gotovo fizički, a ima i onih kad je tišina najgora. Ovo nije film za laptop, pa ga, ako možete, gledajte u kinu ili barem na dobrom ozvučenju.
Gdje se 128 minuta umori?
Sad slijedi manje oduševljeni dio. Trajanje od 128 minuta osjeti se. Ducournau voli razvlačiti trenutke, što napetosti često godi, ali u središnjem dijelu ima dionica u kojima se film više vrti u krug nego što ide naprijed. Uvijek iznova udara istu emotivnu notu, pa gledatelj u jednom trenutku više ne strepi za likove, nego se pita kamo sve to vodi.
Podijeljena mišljenja izazvat će i simbolički sloj. Ducournau nikad ne servira značenje na pladnju, pa ni ovdje. Nekima je to oslobađajuće, nekima iritantno. Priznajem da mi je ponekad zagonetno prelazilo u izvještačeno, ali gluma me uvijek vratila natrag.
- Prednost: par Farahani i Boros, od kojeg ne možete odvojiti pogled.
- Prednost: tjelesna, utrobna režija.
- Nedostatak: dužina i ponavljanje u središnjem dijelu.
- Nedostatak: mutna simbolika koja neće svakoga očarati.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji su voljeli Grave i Titane te svima koji podnose teške, tjelesno bliske obiteljske drame u kojima je gluma najvažnija.
- Radije preskoči ako: Tko želi opuštenu večer ili ne podnosi spori ritam i otvoreno, simbolično pripovijedanje, neka radije izabere nešto drugo.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Grave (2016), Titane (2021), Mommy (2014), J'ai tué ma mère (2009)
Česta pitanja
O čemu govori Alpha?
O problematičnoj trinaestogodišnjoj djevojci Alphi koja živi sa samohranom majkom. Kad se jednog dana vrati iz škole s tetovažom na ruci, njihov se svijet urušava i na površinu izlaze najdublji sukobi i strahovi.
Koliko traje Alpha?
Film traje 128 minuta.
Je li Alpha prikladna za djecu?
Nije. Riječ je o teškoj, mjestimično vrlo eksplicitnoj drami namijenjenoj odrasloj publici, pa je ne preporučujemo gledati s djecom, pa ni s mlađim tinejdžerima.
Tko je režirao Alphu i tko glumi?
Redateljica je Julia Ducournau. Glavne uloge tumače Mélissa Boros (Alpha) i Golshifteh Farahani (majka), a uz njih glume Tahar Rahim, Emma Mackey i Finnegan Oldfield.
U kojim je zemljama snimljena Alpha?
Alpha je drama nastala u francusko-belgijskoj koprodukciji.
Isplati li se dopustiti da nas film Julije Ducournau obilježi?
Da, ali znajte u što se upuštate. Alpha nije film o kojem ćete poslije veselo raspravljati uz pizzu. Prije je to film koji vam padne na pamet u tramvaju na putu kući, kad se uhvatite kako mislite na vlastitu majku ili vlastito dijete. Ducournau ovaj put radi s manje šoka, a više srca, i premda je film predug i ponekad se izgubi u vlastitim simbolima, Golshifteh Farahani i Mélissa Boros igraju toliko snažno da mu oprostite svaku manu. Nije to redateljičin najbolji film, ali je najhrabriji jer je odložila oklop horora. Ova se tetovaža neće lako izbrisati.