Le Chant des forêts, recenzija prije premijere: kad potraga za jednom pticom postane zajednička tišina triju generacija
Postoje filmovi koje ne treba gledati, nego slušati. Novi dokumentarac Vincenta Muniera, Le Chant des forêts, već naslovom poručuje da će nam uši raditi barem jednako koliko i oči. Prije nego što stigne u kina, skupio sam razloge zašto ga toliko čekam i gdje bi ovo tiho, maglovito hodočašće kroz šumu moglo zapeti.
Prema svemu sudeći, ovo bi mogao biti jedan od najljepših i najmirnijih kino doživljaja jeseni, pod uvjetom da ste mu spremni prepustiti se i usporiti.
Podaci o filmu
| Redatelj | Vincent Munier |
|---|---|
| Žanr | Dokumentarni filmovi |
| Trajanje | 93 min |
| Zemlja | Francuski filmovi |
O čemu je riječ? Jedna ptica, jedna šuma, tri generacije
Postava je jednostavna i upravo je zato lijepa. Vincent Munier, nagrađivani fotograf prirode i filmaš, kreće u maglom obavijene šume Vogeza, ali ne sam: s njim su njegov otac i sin tinejdžer. Tri generacije, jedan ruksak i mnogo strpljenja. Cilj im je pronaći vrstu koja nestaje, velikog tetrijeba, a ta ih potraga na kraju odvede sve do Norveške.
Usput se nađe sve zbog čega čovjek uopće ide u šumu: jeleni u riki, sove koje šušte u tami, sirova snaga prirode i njezina krhka ljepota u isti mah. Koliko se dade naslutiti, ovo nije klasični edukativni film u kojem narator ne prestaje pričati, nego prije intimno, osobno putovanje čija je prava tema kako se pažnja i ljubav prema prirodi prenose s oca na sina, s djeda na unuka.
Priznajem, mene je najviše privukla upravo ta obiteljska nit. Dokumentaraca o pticama vidjeli smo napretek, ali onih u kojima čovjek iza kamere stoji između vlastitog oca i vlastitog djeteta, a potraga je zapravo predaja nasljeđa, puno manje.
Tko je Vincent Munier i zašto ga treba pratiti?
U svijetu fotografije prirode Munierovo ime djeluje gotovo kao zaštitni znak. Tko je vidio njegove ranije radove, posebno vrlo uspješan film o potrazi za snježnim leopardom, zna da je taj čovjek sposoban satima, pa i danima nepomično čekati jedan jedini trenutak i da to strpljenje nekako uspijeva prenijeti na gledatelja. Kod njega čekanje nije prazan hod, nego sam doživljaj.
Zato obećava to što mu je ovaj put teren francuska šuma, i to krajolik vezan uz njegove vlastite korijene. Nema egzotičnih vrhova, samo magla, smreke, opalo lišće i tišina. Ako itko od tako suzdržanog materijala može napraviti široko platno koje diše, onda je to on. I sami opisi filma naglašavaju da je svaki kadar zamišljen za veliko platno, a s obzirom na Munierov dosadašnji put sklon sam u to povjerovati.
Zvuk je glavni junak
Naslov nije slučajan i mislim da će to biti najjače oružje filma. Opis posebno ističe da je Le Chant des forêts vizualni i zvučni doživljaj, imerzivan kino film. Meni to govori da miksanje zvuka ovdje nije posao u pozadini, nego dio same dramaturgije.
Zamislite: u mračnoj dvorani, uz dobar ozvučenje, čujete kako negdje u magli riče jelen ili kako vam iznad glave zatreperi sovino krilo. To se kod kuće, iz zvučnika laptopa, jednostavno ne može jednako doživjeti. A tko poznaje velikog tetrijeba, zna da je poznat po neobičnom, jedinstvenom glasanju, pa imam osjećaj da vrhunci filma neće nužno doći kroz sliku, nego kroz zvuk.
Zato sam zvuku unaprijed dao tako visoku ocjenu. Kad film stavi pjesmu u naslov, a redatelj je cijelu karijeru izgradio na pažnji, velika je vjerojatnost da će taj dio sjesti.
Što bi ga moglo učiniti zaista dobrim?
- Sporost kao dar. U vremenu kad je sve samljeveno u videe od 15 sekundi, strpljiv, maglovit šumski film od 93 minute mogao bi djelovati gotovo terapeutski.
- Obiteljska dinamika. Tri generacije zajedno, u potrazi za istim. U tome ima i nostalgije, i oproštaja, i predaje, a da to nikome ne treba žvakati.
- Ulog. Riječ je o vrsti koja nestaje, pa potraga ima stvarnu težinu. Nisu to samo lijepe slike, nego i tiho upozorenje.
- Promjena lokacije. Nakon Vogeza slijedi Norveška, što će film vizualno sigurno osvježiti i intimnom okviru dati pustolovni luk.
Ako se sve to složi, ovo neće biti još jedan film o prirodi među mnogima, nego onakav film nakon kojeg čovjek izlazi iz kina s nagonom da ugasi mobitel i krene prema prvoj šumi.
Gdje bi mogao posrnuti?
Ne bih bio iskren da ne kažem: ovaj film neće biti za svakoga. Najveći rizik meditativnih filmova o prirodi jest da onome tko se ne uštima na njihovu frekvenciju 93 minute mogu djelovati vrlo dugo. Tko očekuje akciju, brzu montažu ili čvrsto građen dramski luk, bit će razočaran.
Drugo je pitanje koliko će uspjeti održati ravnotežu između osobne, obiteljske niti i prirode. Ako bude previše ptica, a premalo ljudi, može se izgubiti ona topla, ljudska jezgra koja koncept čini posebnim. Ako bude obrnuto, film bi mogao izgubiti onu čistu, promatračku čaroliju zbog koje volimo Munierove radove. Zato sam priči dao oprezniju ocjenu: kod dokumentaraca utemeljenih na potrazi cijelu stvar često ne nosi radnja, nego atmosfera.
Imam i jednu manju bojazan: "ljubav koja se prenosi s generacije na generaciju" lako može skliznuti u sladunjavost. Nadam se da će Munier i ovdje sačuvati onu suzdržanost zbog koje su njegove slike uvijek uvjerljive.
Zašto ga ne treba ostaviti za doma?
Ovo je film smišljen baš za kino. I opisi naglašavaju da je svaki kadar zamišljen za veliko platno, a imerzivni zvučni doživljaj mu je bit. Na streamingu će se, naravno, kasnije moći pogledati, ali tamo se gubi upravo ono zbog čega mu vrijedi posvetiti vrijeme: mračna dvorana, tišina i zvuk koji vas okružuje.
U kasnu jesen, kad je i vani magla i rano pada mrak, ovakav film mogao bi biti savršen pandan godišnjem dobu. Ja sam ga već upisao u kalendar.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Fotografima prirode, promatračima ptica, ljubiteljima sporih, meditativnih dokumentaraca i svima koji bi rado pogledali lijep, obiteljski film s roditeljima ili sa svojim djetetom tinejdžerom.
- Radije preskoči ako: Tko očekuje brz ritam, edukativni film s naratorom ili zategnutu dramsku radnju, uz ovaj će film vjerojatno postati nestrpljiv.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Le Peuple migrateur (2001), Microcosmos: Le peuple de l'herbe (1996), Océans (2009), La Marche de l'empereur (2005)
Česta pitanja
O čemu govori Le Chant des forêts?
Fotograf prirode i filmaš Vincent Munier s ocem i sinom tinejdžerom obilazi maglovite šume Vogeza kako bi pronašli velikog tetrijeba, vrstu koja nestaje. Potraga ih na kraju odvede sve do Norveške.
Koliko traje Le Chant des forêts?
Film traje 93 minute.
Tko je režirao Le Chant des forêts?
Redatelj je Vincent Munier, nagrađivani francuski fotograf prirode i filmaš, koji je ujedno i jedan od protagonista filma.
Kojem žanru pripada Le Chant des forêts?
Riječ je o francuskom dokumentarcu koji se oslanja na vizualni i zvučni doživljaj i snimljen je izričito za veliko platno.
Vrijedi li ove jeseni jednu večer posvetiti zvukovima šume?
Mislim da vrijedi, ali samo ako u dvoranu uđete dobronamjerno i otvorenih ušiju. Le Chant des forêts na papiru donosi sve što film o prirodi može učiniti više od lijepe razglednice: osobni ulog, stvarnu potragu za pticom koja nestaje i redatelja koji strpljenje zna pretvoriti u umjetnost. Ako se obiteljska nit i zvukovi divljine pronađu, ovo bi mogao biti jedan od najintimnijih kino doživljaja godine. Ja ga čekam i savjetujem vam da za njega odaberete dvoranu s dobrim ozvučenjem. Ovaj film nećete zapamtiti očima, nego ušima.