Trokut tuge recenzija: luksuzni brod, povraćanje i klasna borba uz čašu šampanjca
Ruben Östlund ukrca jedan posto najbogatijih na luksuzni brod, a onda im polako i metodično razbije kulise oko glave. Trokut tuge je bučna, neugodna, zločesta i često urnebesno smiješna satira. Usput dokazuje i to da je 147 minuta u rukama švedskog provokatora istodobno blagoslov i prokletstvo.
Okrutno zabavna satira o novcu i moći koja pogađa u sridu, a koče je samo vlastita dužina i poruka koja se povremeno servira previše na žlici.
Podaci o filmu
| Original | Triangle of Sadness |
|---|---|
| Redatelj | Ruben Östlund |
| Uloge | Harris Dickinson, Charlbi Dean, Dolly de Leon, Woody Harrelson, Zlatko Burić, Vicki Berlin |
| Žanr | Komedije, Drame |
| Trajanje | 147 min |
| Zemlja | Danski filmovi, Francuski filmovi, Njemački filmovi, Grčki filmovi, Meksički filmovi, Švedski filmovi, Švicarski filmovi, Turski filmovi, Britanski filmovi, Američki filmovi |
O čemu je riječ? Šampanjac, sunce, a onda dubina
Postava je i bez spojlera dovoljna da se nasmiješite već na putu do kina: bogati turisti ljetuju na golemom luksuznom prekooceanskom brodu. Bezbrižno dokoličarenje superbogataša i modela samo je po sebi parodija, po palubi lebde ljudi kojima je najveća briga pada li im svjetlo pod dovoljno dobrim kutom za fotografiju.
Taj mjehur najprije poremeti kapetan koji glasno i rado politizira, a onda dolazi veća nevolja: brod potone, a preživjeli se na otoku moraju suočiti s novim kušnjama. Kakvima točno, neću otkriti, a nije ni potrebno. Bitno je da Östlund tu izmakne tlo pod nogama svojim likovima i gleda što od njih ostaje kad novac odjednom više ništa ne vrijedi.
To je sasvim dovoljno da znate na što idete. Film se ne oslanja na misterij, nego na situacije: neugodne, sve napetije, ponekad i fizički mučne scene u kojima se društvena ljestvica počne klizati.
Östlund, veliki majstor neugode
Tko je gledao The Square, točno zna što Ruben Östlund radi: sjedne pokraj scene i ne ustaje. Ni onda kad bi svaki normalan redatelj već odavno rezao. Humor kod njega ne dolazi iz poante, nego iz onog trenutka kad i lik i gledatelj istodobno osjete da ovo više ne bi trebalo trpjeti.
Trokut tuge najglasnija je verzija te metode. Ako je The Square bio fini ubod iglom u bok svijeta umjetnosti, ovo je udarac lopatom po zatiljku. Östlund ovaj put ne skriva što misli o bogatašima, i to je istodobno snaga i slabost filma. Snaga, jer je oslobađajuće gledati kako savršeno uglačana površina postaje sve smješnija. Slabost, jer se ponegdje čini da redatelj istu stvar ponavlja dvaput, samo da budemo sigurni da smo shvatili.
Režija je pritom samouvjerena i precizna, a svaka scena ima svoj ritam, makar on bio namjerno mučno spor. Östlund zna kad treba pustiti tišinu da radi svoje, a kad sve treba okrenuti u golemi, groteskni vrhunac.
Glumačka ekipa: lica koja se ne boje biti smiješna
Velika je zasluga glumaca što se nitko ne trudi biti simpatičniji nego što mu uloga dopušta. Harris Dickinson kao Carl i Charlbi Dean kao Yaya odličan su par: oboje tako suptilno igraju površnost da cijelo vrijeme osjećamo napetost ispod sjaja. Dean je posebno snažna, jednim pogledom zna ispričati cijelu društvenu hijerarhiju.
Woody Harrelson kao Kapetan točno je ono što od njega očekujete: karizmatičan, nevezana jezika, pomalo lud. Harrelson je kroz desetljeća dokazao da su nepredvidivi likovi njegov teren, pa i ovdje odnese svaku scenu u kojoj se pojavi. Zlatko Burić kao Dimitry partner mu je u nekim od najapsurdnijih trenutaka filma i sjajno hvata ton satire.
Najveće iznenađenje ipak je Dolly de Leon kao Abigail. Neću reći zašto, jer je to jedan od najboljih poteza filma, ali otprilike od trenutka kad ona dođe u središte, film se prebaci u posve novu brzinu. U sporednim ulogama pojavljuju se i Vicki Berlin (Paula), Henrik Dorsin (Jarmo) i Iris Berben (Therese), a svatko od njih doda pogođen, upečatljiv potez velikoj slici.
Što funkcionira: kad se smijeh zaledi u grlu
Krenimo od najvažnijeg: ovaj je film jako smiješan. Ne na način tihog hihotanja, nego tako da se ljudi u dvorani istodobno smiju i pokrivaju oči. Östlund razumije da najbolja satira djeluje kad se gledatelj na trenutak prepozna, a onda tu misao brzo otjera.
- Struktura: film je podijeljen na dijelove i svaki ima drukčiju temperaturu. Dio na brodu je neugodan luksuz, a otok donosi posve drugu dinamiku.
- Vođenje glumaca: nitko ne pretjeruje, čak ni u najglasnijim trenucima. Upravo zato svako iskliznuće toliko djeluje.
- Hrabrost: Östlund se ne boji da će mu se gledatelj gaditi, dosađivati ili osjećati nelagodu. Rijetko koji redatelj toliko ne želi biti simpatičan, a opet je toliko zabavan.
Najbolji su trenuci filma oni u kojima novac, ljepota i status odjednom izgube važnost, pa se pokaže koliko je tanak sloj „civiliziranog” ponašanja.
Gdje posrće: težina od 147 minuta
Neću lagati, film je dug. 147 minuta za satiru hrabar je potez, i iako mnoge scene doslovno profitiraju od toga što ih Östlund razvlači, neki dijelovi jednostavno traju dulje nego što poruka zahtijeva. Postoji točka u kojoj gledatelj već shvaća što redatelj želi reći, a film to i dalje govori.
Drugi je problem što meta nije baš teška. Ismijavanje superbogataša posljednjih je godina postalo gotovo zaseban žanr, a Trokut tuge ne uspijeva uvijek kopati dublje. Najjači je kad nije samo o bogatašima, nego o tome da bi se bilo tko drugi na njihovu mjestu ponašao isto, samo da dobije priliku. Ti trenuci doista tjeraju na razmišljanje, ali ih je manje nego što bih volio.
Vizualno je film korektan, sjaj broda i sirovost kasnije lokacije lijepo se razlikuju, ali ovo nije film koji ćete pamtiti po slikama. Zvuk je, s druge strane, pametno iskorišten: u pojedinim scenama zvukovi muče gledatelja jednako kao i prizori.
Satira usred desetljeća ismijavanja bogatih
Početkom 2020-ih odjednom je postalo moderno izrugivati elitu: The Menu, Parasite i Don't Look Up crpe iz istog izvora. Trokut tuge u tom je društvu najsiroviji i najmanje pristojan. Nema trilersku napetost filma The Menu ni preciznu žanrovsku igru filma Parasite, ali ima nešto što nijedan od njih nema: beskompromisnost redatelja koji godinama čačka istu ranu i u njoj još uvijek nalazi novu bol.
I godinama nakon izlaska iz 2022. film dobro stari, možda zato što se tema nije istrošila. A tko ga sad pogleda ponovno, primijetit će koliko se sitnih detalja krije u pozadini scena, koje smijeh prvi put proguta.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole crni humor, neugodnu komiku situacije i društvenu satiru, a ne plaše se ni malo fizičkog gađenja. Obožavatelji Östlundovih ranijih filmova trebali bi ga smatrati obaveznim.
- Radije preskoči ako: Tko želi brzu, zategnutu komediju ili teško podnosi dugo razvučene neugodne scene, negdje na pola od 147 minuta gledat će na sat. Ne preporučuje se ni osjetljivijim želucima.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: The Square (2017), The Menu (2022), Parasite (2019), Don't Look Up (2021)
Česta pitanja
O čemu govori Trokut tuge?
Bogati turisti i modeli ljetuju na luksuznom prekooceanskom brodu dok njihovu dokolicu ne poremeti kapetan sklon glasnom politiziranju. Nakon što brod potone, preživjeli se na otoku moraju suočiti s novim kušnjama.
Koliko traje Trokut tuge?
Film traje 147 minuta.
Tko je režirao Trokut tuge?
Film je režirao Ruben Östlund.
Tko glumi u filmu?
Glavne uloge igraju Harris Dickinson (Carl), Charlbi Dean (Yaya), Dolly de Leon (Abigail), Woody Harrelson (Kapetan) i Zlatko Burić (Dimitry), a uz njih se pojavljuju i Vicki Berlin, Henrik Dorsin i Iris Berben.
Iz koje je godine Trokut tuge?
Trokut tuge film je iz 2022. godine.
Ukrcati se na ovaj brod ili ostati na obali?
Ukrcajte se, ali budite spremni na valove. Trokut tuge nije udoban film i ne želi to ni biti: dug je, glasan, ponekad vam poruku servira na žlici, ali je pritom tako precizno naciljan i tako oslobađajuće smiješan da mu mane rado opraštam. Östlund je ovdje u svom najmanje suptilnom izdanju, i ta mu grubost dobro stoji. Zbog Dolly de Leon vrijedilo bi ga pogledati u svakom slučaju. Kod mene čvrsta osmica, uz čašu šampanjca koju nakon ovog filma nekako više ne pijuckate na isti način.