Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow, najava i recenzija: posljednji veliki oproštaj heavy metala na platnu
Postoje koncerti o kojima se priča desetljećima, a postoje i oni nakon kojih ništa više nije isto. Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow stiže uskoro, i ako uspije prenijeti barem pola onoga što naslov obećava, u kinodvoranama će se potrošiti hrpa maramica. Ovo je najava filma koji je kao obožavatelj gotovo nemoguće čekati mirne glave.
Na papiru bi ovo mogao biti jedan od najvažnijih filmskih trenutaka heavy metala. Puno toga još ovisi o samoj dokumentarnoj izvedbi, ali za obožavatelje se čini kao obavezan program.
Podaci o filmu
| Redatelj | Tim Van Someren, Ben Wainwright-Pearce |
|---|---|
| Žanr | Dokumentarni filmovi, Glazbeni filmovi |
| Zemlja | Američki filmovi |
Natrag tamo gdje je sve počelo
Naslov nije slučajan i svatko tko je u posljednjih godinu, dvije makar usput pratio rock vijesti točno zna na što se odnosi. Pod imenom Back to the Beginning u ljeto 2025. održan je oproštajni koncert u Birminghamu, na kojem su Ozzy Osbourne i originalna postava Black Sabbatha posljednji put zajedno stali na pozornicu u gradu iz kojeg je cijela priča krenula. Nekoliko tjedana kasnije Ozzy je preminuo, pa je ta večer naknadno dobila sasvim drugu težinu. Više nije bila samo oproštajni koncert, nego stvarni završetak jednog životnog djela.
O točnom sadržaju i strukturi filma zasad nemamo detaljnih službenih informacija, pa se neću praviti da znam koliko će pjesama ući u film, tko će govoriti pred kamerom ni koliko ćemo materijala iza kulisa vidjeti. Ono što sigurno znamo: riječ je o dokumentarnom i glazbenom filmu, američkoj produkciji koju potpisuju dvojica redatelja, Tim Van Someren i Ben Wainwright-Pearce. Sudeći po naslovu, teško je zamisliti da u središtu neće biti upravo ta večer i put koji je do nje doveo.
Zašto ovo istovremeno boli i oduševljava?
Iskreno, ovakav film jako je teško čekati samo profesionalnim okom. Ozzy nije bio tek pjevač, nego lik koji se u posljednjih pola stoljeća nekako uvukao u pop kulturu gotovo svake generacije. Onima koji su odrastali sedamdesetih on su rifovi iz Paranoida i Iron Mana. Onima malo mlađima hitovi iz solo karijere. A onima koji su početkom dvijetisućitih gledali televiziju pomalo rastreseni, ali simpatični tata iz vlastitog reality showa.
Ovaj film, barem sudeći po naslovu i trenutku izlaska, sve to sažima u jednu točku. Čovjek koji se godinama borio s ozbiljnim zdravstvenim problemima ipak još jednom izlazi pred publiku svog rodnog grada. Ako redatelji ovom materijalu pristupe kako treba, nećemo dobiti običnu snimku koncerta, nego oproštaj u kojem i gledatelj može sudjelovati. Upravo to očekujem i, priznajem, toga se pomalo i bojim.
Nasljeđe Black Sabbatha: bez njih nema metala
Nije pretjerivanje reći da heavy metal kakav danas poznajemo bez Black Sabbatha jednostavno ne bi postojao. Četvorka iz Birminghama, Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Geezer Butler i Bill Ward, krajem šezdesetih smislila je zvuk teži, mračniji i prijeteći od svega što se dotad vrtjelo na radiju. Iommijevi spušteno ugođeni rifovi, Butlerov bas i tekstovi, Wardovo jazzerski obojeno, a opet brutalno bubnjanje i Ozzyjev sablasni glas kojem nema premca zajedno su stvorili recept po kojem su kasnije kuhale tisuće bendova.
Upravo zato je ulog ovakvog dokumentarca puno veći nego kod prosječnog koncertnog filma. Ne oprašta se samo jedan bend, nego se cijeli žanr suočava s vlastitim izvorom. Ako film uspije dočarati tu težinu, mogli bi shvatiti u čemu je bila tolika stvar čak i oni koji nikad u životu nisu preslušali ploču Sabbatha.
Zadatak redatelja: ne pokvariti
Tim Van Someren i Ben Wainwright-Pearce nalaze se u prilično neobičnoj poziciji. S jedne strane, materijal s kojim rade funkcionira gotovo sam od sebe: kod ovakvog povijesnog trenutka i sirova snimka izaziva trnce. S druge strane, baš zato je lako pogriješiti. Glazbeni dokumentarac može skliznuti u dva smjera: ili je previše sterilan i svodi se na pjesme poslagane jednu za drugom, ili je previše patetičan i svake druge minute gledatelju nameće da je sad trenutak za plakanje.
Volio bih vidjeti film koji pušta glazbu da diše. Najbolji koncertni filmovi, poput klasika Talking Headsa Stop Making Sense ili Scorseseova The Last Waltz, veliki su upravo zato što redatelj ne pokušava biti pametniji od glazbenika. Dobar rez, dobro uhvaćeno lice, jedan pogled između dvojice starih suboraca kaže više od bilo kakve naracije. Ako to dvojica redatelja shvate, posao im je napola gotov.
Gdje se krije rizik?
Ne bi bilo pošteno samo se oduševljavati, pa evo i strahova.
- Kvaliteta zvuka odlučuje o svemu. Ako kod metal filma kino ozvučenje ne tutnji i rifovi ne protresu sjedalo, sve gubi smisao. U ovoj kategoriji dao sam maksimalnu ocjenu, ali to je više očekivanje nego predviđanje.
- Zamka pretjeranog poštovanja. U oproštajnom filmu velika je napast izgladiti sve nijanse i ostaviti samo lijepe trenutke. Priča Sabbatha i Ozzyja, međutim, nikad nije bila lijepa ni glatka, i ako film to prešuti, mogao bi izgubiti na vjerodostojnosti.
- Kome je namijenjen? Ako je film napravljen samo za upućene, ostali bi se u njemu lako mogli izgubiti. Ako pak previše objašnjava, stari će se fanovi dosađivati.
Ništa od toga nije pogubno, ali sve tri stvari mogu ozbiljno utjecati na to hoće li film ostati samo lijepa uspomena ili djelo kojem ćemo se vraćati i godinama kasnije.
Kino ili kauč? Po meni tu nema dvojbe
Neke filmove možete mirne duše pričekati za gledanje kod kuće. Ovaj nije takav. Koncertni doživljaj, pogotovo ovakve težine, jednostavno pripada velikom platnu i velikim zvučnicima. Tko je ikad stajao na stadionu dok zasvira rif i desetci tisuća ljudi istovremeno zaurlaju, zna da se to s kauča ne može proživjeti. Kino barem dio toga može vratiti.
Tu je i zajednički moment. Ovakav film najbolje je gledati s ljudima koji su Ozzyja voljeli jednako kao i vi. Ne bih se iznenadio da publika na projekcijama plješće, pjeva ili jednostavno šutke sjedi dok teče odjavna špica. Takvu zajedničku tugu i slavlje nijedna streaming usluga nikad neće moći nadomjestiti.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Svim obožavateljima Black Sabbatha i Ozzyja, ljubiteljima metala i klasičnog rocka te svima koji vole velike glazbene oproštaje na platnu.
- Radije preskoči ako: Onima koje žestoki rock ostavlja hladnima ili koji očekuju igrani film s radnjom i preokretima vjerojatno će biti bolje negdje drugdje.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Stop Making Sense (1984), The Last Waltz (1978), Metallica: Some Kind of Monster (2004), This Is Spinal Tap (1984), Bohemian Rhapsody (2018)
Česta pitanja
Kakav je žanr filma Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow?
Riječ je o dokumentarnom i glazbenom filmu, dakle ne o igranom filmu, nego o djelu o stvarnom bendu i glazbenicima.
Tko je režirao Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow?
Film su režirali Tim Van Someren i Ben Wainwright-Pearce.
Iz koje zemlje dolazi film?
Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow američka je produkcija.
Hoćeš li biti tamo na Ozzyjevoj posljednjoj večeri?
Rijetko se dogodi film koji čekaš ne zato što te zanima kraj, nego zato što jednostavno želiš biti tamo. Back to the Beginning: Ozzy's Final Bow upravo je takav. Moja očekivana ocjena je visoka, a velik dio toga zasluga je snage materijala, ne redatelja, barem zasad. Koliko će Tim Van Someren i Ben Wainwright-Pearce tome moći dodati, saznat ćemo tek kad film stigne pred publiku. Što se mene tiče, već sad znam da ću kupiti kartu i da neću izaći suhih očiju. Ako si ikad u autu pojačao Paranoid do kraja, mislim da ćeš i ti biti tamo.