Monster Mia, najava i recenzija: skejterica autsajderica jedini je čovjek u školi za čudovišta
Postoji ono dijete koje uvijek stoji na krivom mjestu, u krivoj odjeći, u krivom trenutku, i čak mu je i štakor nekako čudan. Monster Mia priča upravo o tom djetetu i preokreće njegovu situaciju jednom domišljatom idejom: što ako napokon upadne u društvo u kojem je jedino ono samo, od svih njih, obično ljudsko biće? Ako autori pametno iskoriste tu polaznu točku, mogla bi to biti jedna od najboljih obiteljskih kino zabava ove jeseni.
Simpatična animirana priča o školi za čudovišta koja staru temu različitosti i prihvaćanja sebe servira kroz dobro pogođen obrat. Ostaje samo pitanje hoće li se usuditi biti barem malo hrabrija od uobičajenog.
Podaci o filmu
| Redatelj | Verena Fels |
|---|---|
| Žanr | Obiteljski animirani filmovi |
| Trajanje | 81 min |
| Zemlja | Njemački filmovi, Austrijski filmovi, Španjolski filmovi |
O čemu govori Monster Mia, bez spojlera?
Mia ima dvanaest godina i cijeli se život osjeća kao strankinja. Ne samo u rodnom gradu, nego i u vlastitoj obitelji, što je ipak za nijansu bolnije. Njezina sestra blizanka primjerak je savršene tinejdžerice, a Mia vozi skejt, nosi čudnu odjeću, a najbolji joj je prijatelj kućni štakor po imenu Quentin. Teško je zamisliti bolje predstavljanje lika: iz jedne rečenice znamo da je Mia ona cura za kojom se svi na hodniku okrenu, a onda brzo skrenu pogled.
U školi se dogodi još jedan incident i ravnateljica, kojoj je prekipjelo, premjesti Miju na Akademiju Rotwood. To mjesto više nalikuje začaranom dvorcu nego pravoj školi, a učenici su prava čudovišta. Mia je jedini čovjek među njima. Obrat je genijalno jednostavan: djevojčica koja je kod kuće bila autsajderica jer je previše čudna, ovdje će to biti jer je previše normalna.
Što će iz toga proizaći, kakve je pustolovine, prijateljstva i zavrzlame čekaju među zidinama dvorca, iz dosad dostupnih informacija još ne znamo i nećemo nagađati. No sama polazna situacija zvuči obećavajuće.
Autsajderica za koju već sada navijamo
Junak koji ne pripada nikamo jedan je od najstarijih i najsigurnijih recepata animiranog filma, ali taj recept ima zamku: ako je glavni lik drugačiji samo na papiru, a u stvarnosti je isti nasmiješeni, savršeni lik kao i svi ostali, sve skupa djeluje neuvjerljivo. Sudeći po opisu Mije, ovdje postoji šansa da se to izbjegne. Skejt, čudna odjeća, štakor: to su konkretne, opipljive stvari, a ne ona maglovita etiketa "malo sam drukčija" koju tolike obiteljske animacije prilijepe svojim junacima.
Poseban plus je sestra blizanka. Odrastanje uz savršenog brata ili sestru iskustvo je koje poznaje gomila djece i odraslih, i ako film tu nit shvati ozbiljno, nećemo dobiti samo pustolovinu s čudovištima, nego i obiteljsku dramu koja može zahvatiti i odraslog gledatelja. Upravo u tome vidim skrivenu snagu filma: čudovišta su spektakl, a obitelj je srce.
I naravno, Quentin. U prosječnom animiranom filmu mala životinjska sporedna uloga ili je najbolji ili najiritantniji lik. Štakor je k tome već sam po sebi hrabriji izbor od slatkog psića, pa sam ovdje umjereni optimist.
Akademija Rotwood: čudovišta, dvorac i dobro poznat žanr
Škola za čudovišta nije novi izum. Već smo gledali čudovišta na fakultetu, vampira koji vodi hotel i bezbroj čarobnjačkih škola u kojima dijete koje ne pripada nikamo napokon pronalazi svoje mjesto. Akademija Rotwood, dakle, kreće dobro utabanom stazom, a to je istovremeno prednost i rizik.
Prednost je u tome što publika točno zna što dobiva: dvorac, tajne hodnike, čudne profesore i svakojake krznate, sluzave i zubate kolege iz razreda. Takav je svijet idealan teren za animaciju jer je sloboda u dizajnu čudovišta gotovo neograničena. Rizik je u tome da se film previše osloni na provjerene sastojke, pa dobijemo ugodan, ali brzo zaboravljiv naslov koji djeca vole, a roditelji u drugom poluvremenu već gledaju u mobitel.
Ono zbog čega sam ipak pun nade jest ideja obrnute izoliranosti. Većina obiteljskih filmova s čudovištima polazi od toga da je čudovište ono drugačije koje treba prihvatiti. Ovdje je čovjek taj koji je čudan, sumnjiv i nastran. Ako scenarij to uspije odigrati s humorom i malo ironije, Monster Mia bi mogla pronaći vlastiti glas u prenapučenom žanru.
Verena Fels i šanse europske animacije
Film je režirala Verena Fels, a Monster Mia nastala je kao njemačko-austrijsko-španjolska koprodukcija. To je važna informacija jer oblikuje naša očekivanja. Europski animirani filmovi rijetko stižu s budžetima velikih američkih studija, ali su zauzvrat često hrabriji, čudniji, manje uglancani, i upravo ih to može učiniti nezaboravnima.
Ne očekujem holivudski spektakl u kojem je razrađena svaka dlaka, a iskreno, to i nije bit. Priči o školi za čudovišta ne trebaju savršene teksture, nego lik, ritam i humor. Ako režija uspije uhvatiti Mijin tinejdžerski prkos i atmosferu dvorca, tehničke razlike tijekom gledanja brzo nestaju.
Trajanje od 81 minute također je dobar znak. Za obiteljsku animaciju to je gotovo idealno: dovoljno dugo da se likovi razviju, a dovoljno kratko da se ni najmlađi ne počnu vrpoljiti pred kraj. U doba razvučenih dječjih filmova od dva sata to je baš osvježavajuća odluka.
Što bi moglo biti dobro, a gdje bi moglo zapeti?
Kad bih morao nabrojiti na što ću paziti kad film stigne na platno, popis bi izgledao ovako:
- Oštrina humora. Ljudsko dijete među čudovištima beskrajan je izvor šala, pitanje je samo hoće li film ostati na lakim gegovima ili će se usuditi biti zajedljiviji.
- Prikaz obitelji. Ako sestra blizanka ostane šablonska "savršena cura", to je promašena prilika. Ako dobije dubinu, film time puno dobiva.
- Osobnost čudovišta. Učenici Rotwooda mogu biti nezaboravni likovi ili samo šarena pozadinska buka. O tome ovisi hoće li ih djeca spominjati i kod kuće.
- Doziranje poruke. Pouka o prihvaćanju sebe je dobra stvar, ali ako je film tupi u svakoj drugoj sceni, i djeci će postati dosadna.
Najveći rizik vidim u tome što tako sigurna polazna ideja lako uljuljka autore. Najveću šansu, pak, u tome što se europska produkcija možda manje boji da Mia stvarno bude čudna, stvarno prkosna i ne uvijek simpatična. Ova djevojčica nije princeza i nadam se da je ni film ne želi u nju pretvoriti.
Kome je namijenjena ova pustolovina s čudovištima?
Prije svega djeci nižih razreda osnovne škole i mlađim tinejdžerima, upravo onima koji su Mijinih godina ili im se približavaju. Njima film može biti ogledalo: mnogi se osjećaju kao da ne pripadaju svom razredu, a junakinja koja vozi skejt i drži štakora puno im je bliža od još jednog savršenog bajkovitog junaka.
Roditelje će pak dočekati suparništvo među braćom i sestrama i bol nepripadanja, poznati i odraslim očima. Ne obećavam da će zaplakati, ali ako film uspije, na putu kući bit će o čemu razgovarati s djecom. A tema čudovišta savršeno se uklapa u jesensko, noć vještica raspoloženje.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Djeci nižih razreda i mlađim tinejdžerima, posebno onima koji se ponekad osjećaju kao autsajderi, te roditeljima koji traže kratak obiteljski izlazak u kino u duhu Noći vještica.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele revolucionarno novo animirano iskustvo namijenjeno odraslima ili kojima su priče o školama za čudovišta već odavno dosadile.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Monsters University (2013), Hotel Transylvania (2012), Monsters, Inc. (2001), Coraline (2009)
Česta pitanja
O čemu govori Monster Mia?
O dvanaestogodišnjoj Miji koja se oduvijek osjećala strano u svojoj obitelji i gradu. Nakon incidenta u školi završava na Akademiji Rotwood, gdje su učenici prava čudovišta, a ona je jedini čovjek među njima.
Koliko traje Monster Mia?
Film traje 81 minutu.
Tko je režirao Monster Miju?
Redateljica filma je Verena Fels.
Koje su zemlje snimile film?
Monster Mia je njemačko-austrijsko-španjolska koprodukcija.
Isplati li se s Mijom zaputiti među čudovišta?
Na temelju prvih dojmova kažem: da, vrlo vjerojatno se isplati. Monster Mia ne pokušava izmisliti žanr iznova, nego dobro poznatu priču okreće jednim spretnim obratom i ima glavnu junakinju s karakterom. Kratko trajanje, jesenska atmosfera i vječna tema nepripadanja idu joj u prilog.
Moja očekivana ocjena je čvrsta sedmica. Ako humor bude oštriji nego što očekujem i obiteljska nit dobije dovoljno pažnje, mogla bi ići i više. Ako se pak film zadovolji sigurnim šablonama, ostat će simpatično, ali brzo zaboravljeno popodne s čudovištima. Ja navijam za Miju, Quentina i sva čudovišta Rotwooda da se ostvari ono prvo.