Magla recenzija: čudovišta su vani, ali prava noćna mora živi među policama dućana
Postoje horori nakon kojih upališ svjetlo, a postoji Magla, nakon koje ti se baš i ne ide do dućana na uglu. Film Franka Darabonta iz 2007. na papiru je znanstvenofantastični horor s čudovištima, a zapravo je okrutno precizna studija o tome koliko je vremena potrebno da se od dragih susjeda stvori krvoločna rulja. Mali spoiler: ne treba puno.
Magla je jedan od najmučnijih i najpametnijih američkih horora posljednjih desetljeća, a njezino najstrašnije stvorenje ne vreba u magli, nego propovijeda iza blagajne.
Podaci o filmu
| Original | The Mist |
|---|---|
| Premijera u Hrvatskoj | 13. 3. 2008. |
| Redatelj | Frank Darabont |
| Uloge | Thomas Jane, Laurie Holden, Toby Jones, Marcia Gay Harden, Andre Braugher, William Sadler |
| Žanr | Horor filmovi, Znanstvenofantastični filmovi, Trileri |
| Trajanje | 126 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Kupovina na rubu smaka svijeta: o čemu govori Magla?
Polazište je jednostavno i upravo zato tako dobro funkcionira. Na mali američki gradić spušta se čudna, nezemaljska magla. David Drayton i njegov sinčić Billy upravo su u lokalnom dućanu kad bijeli zid proguta ulicu, pa zajedno s desecima drugih mještana ostaju zarobljeni unutra. David prvi primijeti da se vani nešto kreće: smrtonosna, zastrašujuća stvorenja koja nisu s ovoga svijeta.
Od tog trenutka film se bori na dvije fronte. Vani su stvorenja, a unutra panika, sumnjičavost i strah koji polako, ali sigurno izjedaju zajednicu. Susjedi, prijatelji i poznanici sve više i sami postaju čudovišta, a najvažnije pitanje filma nije što se krije u magli, nego koga se zapravo treba više bojati.
Spoilera neće biti, o radnji je i ovo više nego dovoljno. Ovo je film koji treba gledati sa što manje predznanja.
Darabont i umijeće komornog horora
Ime Franka Darabonta većini gledatelja zvuči poznato zbog Iskupljenja u Shawshanku i Zelene milje, dakle filmova u kojima ljudi stjerani u zatvoren prostor pokušavaju nekako ostati ljudi. Magla je mračna, iskrivljena slika iste teme. I ovdje gledamo zatvorenu zajednicu, samo što glavnu ulogu ne dobiva nada, nego brzina kojom ona isparava.
Režija je suha u najboljem smislu riječi. Darabont ne izvodi trikove i ne puni film naglim šokovima, nego pušta da situacija sama steže grlo. Police, rashladne vitrine, vrata skladišta: sve to postaje bojište koje se čini sve manjim kako vrijeme prolazi. Unatoč tome, 126 minuta ni trena se ne vuče, jer napetost ne proizlazi iz čudovišta, nego iz odnosa među likovima.
Kamera često prati događaje gotovo dokumentaristički izbliza, što nas dodatno zaključava unutra. Čovjek se uhvati kako i sam čuči iza blagajne i razmišlja na čiju bi stranu stao.
Gospođa Carmody, jedan od najiritantnijih negativaca filmske povijesti
Ako postoji uloga zbog koje Magla zaslužuje mjesto među velikanima žanra, to je gospođa Carmody u izvedbi Marcie Gay Harden. Riječ je o liku na kojeg se gledatelj instinktivno ljuti od prve minute, a ta ljutnja do kraja filma prerasta gotovo u fizičku bol. Najstrašnije je što je potpuno uvjerljiva. Svi poznajemo barem jednu osobu koja u kriznoj situaciji među prvima viče najglasnije i čiji glas rulja prije ili kasnije počne slušati.
Thomas Jane kao David moralni je kompas filma i dobro je što od njega ne radi nepogrešivog akcijskog junaka. On je otac koji prije svega želi zaštititi sina i koji se boji jednako kao i svi ostali. Jane, kojeg mnogi pamte iz Kažnjavača, ovdje igra u puno ljudskijem i ranjivijem registru i to mu jako dobro stoji.
Sporedna postava je iznimna. Toby Jones kao Ollie Weeks tiho je iznenađenje filma: skroman lik kojeg u početku nitko ne shvaća ozbiljno, a onda se pokaže da se na njega najviše može osloniti. Laurie Holden kao Amanda Dunfrey jedan je od posljednjih bastiona zdravog razuma, a Brent Norton u izvedbi Andrea Braughera sjajna je protuteža, racionalni skeptik koji jednostavno odbija vjerovati u ono što se događa. William Sadler, Jeffrey DeMunn i Frances Sternhagen također donose precizne i pamtljive likove, pa je podjela uloga složena bez ijedne slabe karike.
Što funkcionira savršeno
Najveća snaga Magle je u tome što okvir filma o čudovištima koristi za nemilosrdan društveni eksperiment. Stvorenja skrivena u magli samo su katalizator, pravu dramu donosi ljudska priroda.
- Grupna dinamika: rijetko se vidi tako uvjerljiv prikaz toga kako nastaju frakcije, kako se rađa vođa i kako se rulja okreće protiv same sebe.
- Tempo: film polako, ali neprestano zateže vijak, a napetost raste gotovo do samog kraja.
- Atmosfera: magla kao vizualni element jednostavno je genijalna. Ne vidimo van, ne znamo što je tamo, a mašta uvijek naslika nešto gore nego što bi to ikad mogao bilo koji studio za specijalne efekte.
- Hrabrost: Darabont ne štedi gledatelja. Film ne želi biti ugodno iskustvo i toga se drži do samog kraja.
Gdje se vidi da je snimljen 2007.?
Budimo iskreni: vizualni efekti su područje na kojem je Magla najviše ostarjela. Dio digitalno stvorenih bića danas djeluje pomalo plastično, a ima i trenutaka kada umjesto straha pomislimo na renderiranje. Srećom, ta mana smeta manje nego što bi se moglo očekivati, jer film ionako ne živi od stvorenja. Što ih manje vidimo, to bolje, a Darabont to uglavnom dobro zna.
Onima kojima horor ponajprije znači nagle šokove i krv srednji bi se dio mogao mjestimice učiniti sporim, jer se film tada više posvećuje razgovorima i građenju napetosti. Meni je to upravo najjači dio, ali razumljivo je ako netko od filma o čudovištima ne očekuje baš to.
Važno upozorenje: Magla je psihički vrlo zahtjevno iskustvo. To nije horor koji se prođe uz hrpu kokica i smijeh. Ostaje u glavi i danima nakon gledanja.
Zašto je danas aktualnija nego u vrijeme premijere?
Film je u američka kina stigao 21. studenoga 2007., a do nas u ožujku 2008., ali nevjerojatno je koliko svježe djeluje i danas. Krize posljednjih godina, panična kupovina i širenje straha koje na društvenim mrežama eksplodira u tren oka potvrdili su da Darabont nije pretjerivao. Magla govori o tome što se događa kada se nedostatak informacija susretne sa strahom, a teško je zamisliti univerzalniju temu.
Gospođa Carmody danas je možda još strašniji lik nego tada, jer smo u međuvremenu svi vidjeli kako najglasniji glas može skupiti sljedbenike. Zato je Magla više od dobro napravljenog filma o čudovištima: ona je ogledalo u koje nije baš ugodno pogledati.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole horor s psihološkom dubinom, napete drame u zatvorenom prostoru i koje mračna strana ljudske prirode zanima više od količine krvi.
- Radije preskoči ako: Onima koji traže lagan, zabavan film o čudovištima za opuštenu večer ili teško podnose psihički vrlo zahtjevne i nemilosrdne filmove.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Stvor (1982), Osmi putnik (1979), Dawn of the Dead (2004), Tiho mjesto (2018)
Česta pitanja
O čemu govori Magla?
Na mali američki gradić spušta se čudna, nezemaljska magla u kojoj se kreću smrtonosna stvorenja. David Drayton i njegov sinčić Billy ostaju zarobljeni u lokalnom dućanu s drugim mještanima, gdje strah i panika polako razaraju i samu zajednicu.
Koliko traje Magla?
Film traje 126 minuta.
Kada je Magla stigla u hrvatska kina?
Magla je u Hrvatskoj premijerno prikazana 13. ožujka 2008.
Može li se Magla gledati s djecom?
Ne. Film je zastrašujuć, nasilan i psihički vrlo mučan, pa nije za djecu.
Tko je režirao Maglu?
Film je režirao Frank Darabont, a u glavnim ulogama su Thomas Jane, Marcia Gay Harden, Laurie Holden i Toby Jones.
Kada je Magla izašla?
Magla je premijerno prikazana 21. studenoga 2007. u SAD-u.
Usuđuješ li se nakon ovoga otići do dućana?
Magla nije ugodan film niti to želi biti. Ovo je nemilosrdan, pametan i bolno ljudski horor koji kulise filma o čudovištima koristi kako bi postavio najneugodnije pitanje: što će biti od nas kad oko nas nestane sigurnosti? Efekti su mjestimice djeca svog vremena, ali glumci, prije svega Marcia Gay Harden, i Darabontova beskompromisna režija to obilno nadoknađuju. Ako ga još nisi pogledao, nadoknadi, ali ne usred umorne radne večeri i po mogućnosti ne sam. A ako si ga već gledao, vjerojatno ga i sada osjećaš u želucu. Čvrsta ocjena 9 od 10 i jedan od najboljih dokaza da smo najstrašnije stvorenje ponekad mi sami.