La Bataille de Gaulle : L'Âge de fer, najava i recenzija: 160 minuta prkosa dok je Francuska već položila oružje
U ljeto 1940. Francuska je odustala, ali jedan malo poznati general nije. Antonin Baudry snimio je dokudramu od 160 minuta o čovjeku koji je iz Londona pokušavao uvjeriti svijet da rat još nije gotov. Na papiru ovaj film ima sve što treba ozbiljnoj povijesnoj priči velikog zamaha.
Ambiciozan i hrabar projekt koji bi, ako izbjegne muzejski patos, mogao biti jedan od najjačih povijesnih filmova godine.
Podaci o filmu
| Redatelj | Antonin Baudry |
|---|---|
| Uloge | Simon Abkarian, Simon Russell Beale, Florian Lesieur, Benoît Magimel, Loic Corbery, Anamaria Vartolomei |
| Žanr | Dokumentarne drame |
| Trajanje | 160 min |
| Zemlja | Francuski filmovi, Belgijski filmovi, Američki filmovi |
O čemu je riječ, bez spojlera: jedan čovjek protiv poraza
Polazište je jednostavno i surovo. Francuska se 1940. raspada, potpisuje primirje i čini se da je povijest jednim potezom pera zatvorila pitanje. U tom kaosu samo jedan čovjek odbija prihvatiti poraz: Charles de Gaulle, za kojeg tada gotovo nitko nije ni čuo. Sam, protiv svih izgleda, bježi u London kako bi odande uvjerio svijet da borba nije završila i da Francuska nije izgubljena.
Sudeći po opisu, film se ipak ne zadržava samo na portretu jednog čovjeka. U Engleskoj, Francuskoj i Africi postupno izranjaju ljudi koji djeluju iz sjene: pripadnici otpora, buntovni srednjoškolci i odlučni vojnici. Ta struktura s više rukavaca meni je najzanimljivije obećanje cijelog projekta. Nećemo gledati kako nastaje spomenik, nego kako jedan tvrdoglavi glas polako prerasta u pokret.
Tko su točno likovi u sporednim linijama i kamo priča vodi, prije premijere ne znamo. Iz udžbenika povijesti naravno slutimo dokle je rat stigao, ali perspektiva filma, njegovi naglasci i ulozi zasad ostaju tajna.
Antonin Baudry: diplomat u redateljskoj stolici
Ime redatelja Antonina Baudryja široj publici možda ne znači mnogo, a vrijedi ga pratiti. Njegov prethodni film Le Chant du loup bio je napet francuski triler smješten u podmornicu i pokazao je da Baudry zna raditi u skučenom prostoru, u ritmu koji razara živce, te da se ne boji velike produkcije.
Još je zanimljivije što je Baudry potekao iz svijeta diplomacije. Za film u kojem glavno oružje nije puška nego uvjeravanje, pregovori i politički blef, to je izvrstan znak. De Gaulleovi londonski mjeseci bili su ponajprije rat vođen riječima, u uredima i pred radijskim mikrofonima. Ako netko zna kako pregovarački stol snimiti kao bojište, mogao bi to biti upravo on.
Pravo je pitanje hoće li trilerska napetost preživjeti u povijesnoj freski od 160 minuta koja se proteže preko nekoliko kontinenata. Taj žanr lako otežava, i tu će se sve odlučiti.
Glumačka postava: francuska elita i britansko teško topništvo
Popis glumaca i na prvi pogled izgleda snažno. Simon Abkarian karizmatičan je glumac teške pojave kojeg međunarodna publika pamti još od Casino Royale. Benoît Magimel jedan je od najpouzdanijih velikana francuskog filma, a već je u La Pianiste pokazao koliko može reći jednim pogledom. Anamaria Vartolomei nakon filma L'Événement postala je jedno od najuzbudljivijih lica mlađe generacije francuskih glumica.
S britanske strane Simon Russell Beale kazališna je legenda kojoj svaka rečenica dobiva težinu, a Tom Mison odlično nosi pomalo profinjene, pomalo ironične engleske likove. Uz njih tu su i Florian Lesieur, Loic Corbery, Niels Schneider, Karim Leklou i Kacey Mottet Klein, raznolika ekipa koja savršeno pristaje priči s više paralelnih linija.
Tko koga glumi, prije premijere neću razrađivati, ali uz ovakvu postavu gluma bi mogla biti čvrst temelj na koji se film može osloniti, čak i ako scenarij tu i tamo posrne.
Što bi ovo moglo učiniti više od još jednog kostimiranog udžbenika?
Tržište filmova o Drugom svjetskom ratu je zasićeno, a biografski filmovi o velikim državnicima imaju neugodnu sklonost previše se klanjati svom junaku. Optimističan sam ipak zbog nekoliko konkretnih stvari:
- Perspektiva: prema opisu, de Gaulle je ovdje još nepoznati general, a ne kasnija ikona. Autsajder kojeg nitko ne shvaća ozbiljno uvijek je bolji dramski materijal od gotove legende.
- Zbor: linija buntovnih srednjoškolaca i bezimenih pripadnika otpora mogla bi velikoj politici dati ljudsku mjeru.
- Geografija: trokut London, okupirana Francuska i Afrika mogao bi rijetko viđenom cjelovitošću pokazati da otpor nije nastao na jednom mjestu.
- Koprodukcija: francusko-belgijsko-američka suradnja govori da ne nastaje komorni komad, nego film međunarodnih razmjera.
Ako se ta četiri elementa slože, mogao bi nastati film koji istodobno govori o povijesti i o vječnom pitanju koliko vrijedi tvrdoglavost jednog čovjeka kad su svi ostali već odustali.
Gdje bi mogao zapeti? Rizici
Krenimo od očitog: 160 minuta. To nije malo, a kod dokudrame je trajanje mač s dvije oštrice. Može dati prostora likovima i sporoj gradnji, ali se lako i rasplinuti ako sporedne linije ne dobiju dovoljno težine ili ako se glavna priča previše oslanja na govore.
Drugi rizik je sam žanr dokudrame. Ta forma često vjernost događajima stavlja ispred dramskog luka, pa gledatelj dobiva više rekonstrukciju nego doživljaj. Kod domaće francuske produkcije o ključnoj figuri nacionalnog mita u zraku visi i napast heroizacije.
Naposljetku, pripovijedanje u više linija funkcionira samo ako se svaka čini jednako važnom. Ostanu li srednjoškolci ili vojnici s afričkog bojišta tek ilustracija uz de Gaulleove velike govore, film će izgubiti upravo ono što je, sudeći po opisu, u njemu najoriginalnije.
Slika, zvuk i ratna surovost
Sve upućuje na to da rat neće biti sterilna pozadina nalik plakatu, nego da će biti i tvrdih, sirovih trenutaka. To ovakvoj temi samo koristi: otpor nije bio romantična pustolovina, nego smrtno opasan i često krvav pothvat.
Sudeći po Baudryjevu prethodnom filmu, možemo računati i na pomno građenu zvučnu kulisu i napetost. U priči u kojoj je i sam radijski prijenos oružje, dramaturška uloga zvuka mogla bi biti iznimno važna. Na tom je terenu redatelj već jednom dokazano vladao, pa sam ovdje posebno znatiželjan.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole ozbiljne povijesne filmove velikog zamaha i koji su uživali u političkoj drami filma Darkest Hour ili ratnoj napetosti Dunkirka. Za ljubitelje francuskih glumaca gotovo obavezno.
- Radije preskoči ako: Onima kojima je 160 minuta samo po sebi zastrašujuće i koji očekuju brz akcijski film pun bitaka. Ni za djecu nije, s obzirom na očekivano surove ratne prizore.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Darkest Hour (2017), Dunkirk (2017), Valkyrie (2008), The King's Speech (2010)
Česta pitanja
O čemu govori La Bataille de Gaulle : L'Âge de fer?
Nakon sloma Francuske i primirja 1940. Charles de Gaulle, tada još nepoznati general, bježi u London kako bi nastavio borbu, a u Engleskoj, Francuskoj i Africi pojavljuju se pripadnici otpora, buntovni srednjoškolci i odlučni vojnici.
Koliko traje film?
Film traje 160 minuta.
Tko je režirao film?
Film je režirao Antonin Baudry.
Tko glumi u filmu?
Između ostalih Simon Abkarian, Simon Russell Beale, Benoît Magimel, Anamaria Vartolomei, Niels Schneider, Karim Leklou, Tom Mison, Florian Lesieur, Loic Corbery i Kacey Mottet Klein.
Isplati li se sjesti na 160 minuta zbog tvrdoglavosti jednog generala?
Mislim da se isplati, barem tako govore svi znakovi. Snažna međunarodna postava, redatelj koji se već dokazao u napetoj drami zatvorenog prostora i priča koja počinje u trenutku poraza, a ne pobjede. Upravo je to najbolje polazište: puno je uzbudljivije gledati kako netko postaje legenda nego kako je već rođen kao legenda.
Rizici su stvarni, trajanje i dokudramska forma lako bi mogli otežati film, ali ovako ambicioznom pothvatu radije ću navijati nego unaprijed frktati. Moja očekivana ocjena kreće se oko čvrste 7,5, uz napomenu da bi, ako Baudry pronađe ravnotežu između velike politike i bezimenih pripadnika otpora, lako mogla preskočiti 8.