Oasis: Don't Look Back in Anger recenzija: kraj bratskog rata koji je zaslužio veliko platno
Da nam je netko 2009. rekao kako će braća Gallagher jednoga dana zajedno sjesti pred kameru i dati intervju, vjerojatno bismo mu se nasmijali. Oasis: Don't Look Back in Anger dokumentira upravo tu nemoguću stvar, zajedno s rasprodanom turnejom Oasis Live '25. Film nije savršen, ali za obožavatelja je otprilike kao da ponovno ima sedamnaest godina i stoji usred stadiona.
Slavljenički film o turneji koji bit pronalazi na pozornici i na licima publike, a zbog zajedničkog intervjua braće Gallagher već je sam po sebi povijesni dokument.
Podaci o filmu
| Redatelj | Will Lovelace, Dylan Southern |
|---|---|
| Žanr | Dokumentarni filmovi, Glazbeni filmovi |
| Zemlja | Engleski filmovi, Američki filmovi |
O čemu je riječ: povratak na koji se nitko nije usudio kladiti
Polazište filma je jednostavno i upravo zato funkcionira. Liam i Noel Gallagher se vraćaju, a Oasis 2025. kreće na turneju Oasis Live '25, koja je postala jedan od najvažnijih rock događaja našeg vremena. Dokumentarac prati taj trijumfalni pohod u globalnim razmjerima, ali se stalno vraća pitanju koje si svi postavljaju: što ovaj bend znači ljudima i zašto ga nikada nisu pustili?
Ne treba očekivati klasičnu priču s dramskim lukom. Ovo je prije portret i snimka trenutka: ključni glazbeni momenti 2025., rasprodani koncerti, probe i minute iza kulisa složene jedna uz drugu. Tko očekuje napet dokumentarac pun skandala i starih uvreda, mogao bi ostati gladan. Tko pak želi osjetiti kako je bilo biti ondje, na pravom je mjestu.
Liam i Noel u istom kadru: pravi zlatni grumen filma
Koliko god stadionski koncert bio velik, najjači adut filma je jedan tiši trenutak: prvi zajednički intervju braće Gallagher nakon više od 25 godina. To se ne može dovoljno naglasiti. Ova dvojica su za cijelu generaciju postala sinonim za bratsko rivalstvo, njihove su opaske legendarne, a odnos im je desetljećima bio više tema za tabloide nego za glazbene kritičare.
Neću otkrivati o čemu točno razgovaraju, ali reći ću da već sam prizor njih dvojice jednog pokraj drugoga udara jače od bilo koje pjesme. Ima u tome nečeg nespretnog i iskrenog, a to je filmu koji je u osnovi slavlje itekako potrebno. Da moram navesti jedan jedini razlog za kupnju ulaznice, bio bi to ovaj.
Redatelji koji znaju kako se snima bend
Redateljski potpisuju Will Lovelace i Dylan Southern, a taj dvojac nije došao niotkuda. Oni stoje iza filma Shut Up and Play the Hits o oproštajnom koncertu LCD Soundsystema, pa znaju kako koncert na platnu pretvoriti u emotivan događaj. I ovdje se osjeti njihova ruka: montaža ne žuri, pušta pjesme da dišu i ne boji se okrenuti kameru prema publici.
Ovo potonje mi je jedna od najboljih odluka u filmu. Lica obožavatelja, refreni koje deru tisuće grla, očevi i djeca zajedno: ta slika najviše govori o dubokom emotivnom i kulturnom utjecaju koji Oasis generacijama ima na ljude. Film to ne objašnjava previše, nego jednostavno pokaže.
Zvuk, slika, stadion: kad kino zvučnici pokažu što znaju
Glazba je logično vrhunac, i to ne samo zato što Wonderwall ili naslovna Don't Look Back in Anger u izvedbi mase i dalje izazivaju trnce. Miks istodobno prenosi snagu benda i tutnjavu publike, a u kinu to vrijedi neusporedivo više nego kod kuće na zvučnicima laptopa. Ako možete, gledajte ga u velikoj dvorani s dobrim ozvučenjem.
Vizualno se film služi uobičajenim alatima koncertnih dokumentaraca: panorame publike, krupni planovi lica, scenska rasvjeta, polumrak garderoba. Nije revolucionarno, ali je pošteno i s ukusom složeno, a snimke s proba daju mu intimniji, sirovi sloj koji dobro dođe ritmu.
Gdje posrće: previše slavlja, premalo trenja
Sad dolazi loša vijest. Film toliko želi proslaviti povratak da ponekad zaboravi postavljati pitanja. Iza ovakve priče stoje desetljeća napetosti, povrijeđenosti i neizgovorenih rečenica, a na površinu ispliva tek malo toga. Cjelokupni ton je više uzvišen nego neugodan, što je iz perspektive obožavatelja razumljivo, ali iz kritičarske propuštena prilika.
Drugi problem je što se gledatelju koji nije vezan uz bend koncertni dijelovi nakon nekog vremena mogu stopiti u jedno. Ovaj film ne želi nikoga preobratiti, ovo je misa za već obraćene. To mu ne zamjeram kao grijeh, samo upozoravam da svatko zna na što dolazi.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Obožavateljima Oasisa, nostalgičarima britpopa i svima koji vole veliko, zajedničko koncertno iskustvo te ih zanima kako danas izgledaju Liam i Noel jedan pokraj drugoga.
- Radije preskoči ako: Onima koji očekuju dubok, razotkrivajući istraživački dokumentarac o pozadini bratske svađe, i onima koje glazba Oasisa ionako ostavlja hladnima.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Shut Up and Play the Hits (2012), Supersonic (2016), Oasis Knebworth 1996 (2021), Get Back (2021), Stop Making Sense (1984)
Česta pitanja
O čemu govori Oasis: Don't Look Back in Anger?
O povratku Liama i Noela Gallaghera i svjetskoj turneji Oasis Live '25, uz probe, trenutke iza kulisa i doživljaje obožavatelja.
Tko je režirao film?
Film su režirali Will Lovelace i Dylan Southern.
Ima li u filmu zajednički intervju braće Gallagher?
Da, prvi put nakon više od 25 godina vidimo zajednički intervju s Liamom i Noelom.
Isplati li se u kinu ponovno otići na koncert Oasisa?
Ako vam se ikad dogodilo da uz refren Oasisa pjeva pola autobusne stanice, onda da, i to po mogućnosti u najvećoj dvorani. Oasis: Don't Look Back in Anger nije najhrabriji glazbeni dokumentarac koji sam gledao, ali je među najtoplijima. Zbog zajedničkog intervjua braće Gallagher riječ je o povijesnom zapisu koji nijedan obožavatelj ne smije propustiti. Onima koje bend tek napola zanima bit će to ugodna večer, a tko je odrastao uz ove pjesme devedesetih, vjerojatno će ostati sjediti i za vrijeme odjavne špice, pjevušeći.