The Loneliest Man in Town recenzija unaprijed: blues u bečkoj zgradi osuđenoj na rušenje
Postoji ona vrsta samoće koja ne plače, nego tiho spušta iglu na ploču. The Loneliest Man in Town govori upravo o tome: o starom bluesmanu koji se posljednji drži bečke zgrade osuđene na rušenje. Odmah priznajem, zbog svoje slabosti prema tihim filmovima ljudske mjere, ovaj naslov iščekujem s velikim veseljem.
Na papiru ima sve što treba malom, ali duboko dirljivom melankoličnom filmu o tuzi i mogućnosti novog početka. Samo da se ne izgubi u vlastitoj tišini.
Podaci o filmu
| Redatelj | Tizza Covi, Rainer Frimmel |
|---|---|
| Uloge | Alfred Blechinger, Al Cook, Brigitte Meduna |
| Žanr | Biografski filmovi |
| Trajanje | 86 min |
| Zemlja | Austrijski filmovi |
Čovjek, zgrada i hrpa ploča: o čemu je film?
Polazište priče je jednostavno, i baš u tome leži njegova snaga. Blues glazbenik Al Cook živi kao posljednji stanar bečke najamne zgrade predviđene za rušenje, okružen starim uspomenama i vinilnim pločama. Vani svijet juri svojim tempom, a unutra kao da je vrijeme stalo. Onda se pojavi investitor koji zgradu namjerava srušiti i Alovo jedino utočište odjednom je ugroženo.
Tu počinje pravi ulog filma, a to nije zgrada, nego čovjek. Al se mora suočiti s krajem jednog razdoblja, s tugom za preminulom suprugom Silvijom i, možda najteže od svega, s mogućim novim početkom. Što taj novi početak znači i kamo vodi, službeni opis ne otkriva, i dobro je da je tako. Ovo je priča koju ne gledate zbog obrata, nego zato da malo posjedite s junakom u polumračnoj sobi.
Trajanje od 86 minuta također puno govori. Ne čeka nas razvučena dvosatna drama o žalovanju, nego zbijen, napet komorni komad. I to je dobra vijest, jer ovakve teme najčešće umore upravo pretjerivanja.
Al Cook u ulozi Ala Cooka
Podjela uloga već na prvi pogled mnogo otkriva. Glavni glumac zove se Al Cook, a i lik je blues glazbenik Al Cook. Takvo preklapanje stvarne osobe i filmskog lika obično znači da film ide vrlo blizu stvarnosti, a u tom smjeru upućuje i žanrovska oznaka biografskog filma. Koliko je točno stvarnosti, a koliko fikcije, saznat ćemo nakon premijere, ali već je sama postavka uzbudljiva.
Uz njega na odjavnoj špici su Alfred Blechinger i Brigitte Meduna. To nisu imena zbog kojih se stoji u redu pred multipleksom, i meni to uopće ne smeta. U ovakvim filmovima autentičnost lica vrijedi više od bilo koje zvijezde. Ako se na licu starog glazbenika vide trideset godina zadimljenih birtija i izgubljene ljubavi, to ne može nadomjestiti ni šminka ni metodska gluma.
Za mene je to najveće obećanje filma: da usamljenog bluesmana neće glumiti neki glumac, nego da će ga kamera jednostavno pokazati.
Tizza Covi i Rainer Frimmel: par koji balansira na rubu stvarnosti
Film potpisuju Tizza Covi i Rainer Frimmel, koji dugo rade kao autorski par i čija su imena dobro poznata festivalskoj publici. Bit njihova stila je brisanje granice između dokumentarnog i igranog filma: često snimaju s ljudima koji na platno donose neku verziju vlastitog života. Dovoljno je sjetiti se filma La pivellina ili prije nekoliko godina prikazane Vere pa da znamo što možemo očekivati.
Ta metoda savršeno pristaje ovoj temi. Zgrada pred rušenjem, stari glazbenik i tuga materijal su koji bi lako skliznuo u kič da ga netko pokuša prodati napadnom glazbenom podlogom i suznim monolozima. Sudeći po dosadašnjem radu, Covi i Frimmel prije će krenuti prema promatranju, strpljenju i tihom humoru. Ja bih se barem kladio na to.
I to što je riječ o austrijskom filmu govori mnogo. Austrijska kinematografija nije poznata po ugodnim raspletima, a Beč u takvim filmovima redovito pokazuje lice koje turisti ne viđaju. Zanima me koliko će grad ovdje biti kulisa, a koliko lik.
Zašto ovo zvuči tako dobro?
Iskreno, čim sam pročitao opis, u glavi mi je zasvirao spori blues od dvanaest taktova. I mislim da je upravo to tajno oružje filma: glazba. Film o bluesmanu koji živi među vinilima ne može bez snažnog zvuka, i zato glazbi unaprijed dajem tako visoku ocjenu.
- Poznat, ali uvijek aktualan sukob: borba starih zgrada i starih stanara s investitorima savršeno je razumljiva i u našim gradovima. Mnogi će u tome prepoznati sebe ili svoje bake i djedove.
- Tuga kao tema: gubitak Silvije vjerojatno je emocionalna jezgra filma, a gubitak zgrade bit će svojevrsno drugo žalovanje.
- Nada na kraju: opis izričito spominje mogući novi početak, dakle ne treba se pripremati na beznadan, depresivan film.
- Kratko trajanje: 86 minuta, što je kod ovako meditativnog filma prava prednost.
Gdje bi mogao posrnuti?
Gdje je toliko obećanja, i rizik je stvaran. Mali filmovi vođeni likovima imaju dvije tipične zamke. Prva je da tišina i sporost postanu same sebi svrha pa gledatelj nakon nekog vremena više ne suosjeća s junakom, nego gleda na sat. Druga je da sukob ostane previše shematski: zli investitor protiv osjetljive umjetničke duše. To smo vidjeli dovoljno puta i djeluje samo ako je film nijansiraniji od toga.
Treći upitnik je publika. Ovo nije film za petak navečer uz kokice u društvu, i tko dođe s pogrešnim očekivanjima, bit će razočaran. Film ne želi biti glasan, a tko očekuje akciju, obrate ili klasičan dramski luk, lako bi ga mogao proglasiti dosadnim.
Ipak sam optimističan, jer sudeći po dosadašnjem putu ovog redateljskog para, prije će biti problem premalo nego previše, a to je u mojim očima oprostiviji grijeh.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole tihe, intimne europske filmove, ljubiteljima bluesa i vinila te svima koji znaju kako je pustiti dom ili voljenu osobu.
- Radije preskoči ako: Tko očekuje dinamičnu radnju, spektakularne obrate ili klasičnu holivudsku dramu, tome će ovaj film vjerojatno biti prespor i pretih.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Inside Llewyn Davis (2013), Perfect Days (2023), Up (2009), Umberto D. (1952), Vera (2022)
Česta pitanja
O čemu govori The Loneliest Man in Town?
Blues glazbenik Al Cook živi kao posljednji stanar bečke zgrade predviđene za rušenje. Kad investitor odluči srušiti zgradu, mora se suočiti s krajem jednog razdoblja, s tugom za preminulom suprugom Silvijom i s mogućim novim početkom.
Koliko traje film?
The Loneliest Man in Town traje 86 minuta.
Tko je režirao film?
Film su režirali Tizza Covi i Rainer Frimmel.
Iz koje je zemlje film?
The Loneliest Man in Town je austrijski film.
Biste li s jednim bluesmanom sjeli u ispražnjenu zgradu?
Ja svakako bih. The Loneliest Man in Town je film koji neće vikati s plakata niti voditi ljestvice zarade, ali lako bi mogao postati jedan od najljudskijih filmova godine. Stari glazbenik, zgrada na izdisaju, uspomena na izgubljenu suprugu i tračak nade: to je dovoljno za snažan udarac, ako redatelji pogode pravi ton. Sudeći po dosadašnjem radu Covi i Frimmela, za to imaju sve šanse. U jesenskim večerima, kad se ionako ranije smrači, teško je poželjeti bolji kino program. Moja očekivana ocjena: 8/10, i iskreno se nadam da je ni nakon premijere neću morati spuštati.