The Social Reckoning recenzija unaprijed: Aaron Sorkin se vraća Facebooku, i ovaj put nema milosti
Aaron Sorkin nam je već jednom ispričao kako je nastao Facebook. Sada nam priča što Facebook radi nama. The Social Reckoning na papiru je jedan od najzanimljivijih filmova za odrasle ove godine, i ako Sorkinov stroj proradi, puno će nas nakon projekcije s nelagodom pogledati vlastiti mobitel.
Sorkinovi dijalozi, glavna glumica s Oscarom i stvarni skandal: rijetko koja dokudrama dobije bolji materijal. Treba samo preživjeti vlastitu umišljenost.
Podaci o filmu
| Redatelj | Aaron Sorkin |
|---|---|
| Uloge | Wunmi Mosaku, Jeremy Allen White, Mikey Madison, Patrick Fischler, Betty Gilpin, Billy Magnussen |
| Žanr | Dokumentarne drame |
| Zemlja | Američki filmovi |
O čemu je riječ? Inženjerka, novinar i jedna tajna
Postava je klasična, i baš zato može upaliti. Frances, koju glumi Mikey Madison, mlada je inženjerka u Facebooku. U tvrtki naiđe na nešto o čemu, kako sama osjeća, nema pravo šutjeti. Javlja se novinaru Wall Street Journala, kojeg igra Jeremy Allen White, i od tog trenutka njih dvoje kreću putem koji postaje sve opasniji.
Prema službenom opisu, Frances je spremna varati, špijunirati pa i lagati za dobru stvar. Za mene je upravo ta rečenica najzanimljivije obećanje filma. Ne dobivamo svetu mučenicu, nego osobu koja i sama krši pravila dok pokušava razotkriti sustav koji krši pravila. Na kraju stoji potresan članak o najčuvanijim tajnama društvene mreže, članak koji je izazvao golem skandal. Film obrađuje stvaran slučaj, pa je smjer raspleta poznat, a napetost mora proizaći iz toga kako će do njega stići.
I slogan sjeda: „Ne koristimo samo mi njega, i on koristi nas.” Malo zvuči kao s plakata, ali pogađa točno tamo gdje treba.
Sorkin, čovjek od riječi
Ime Aarona Sorkina samo je po sebi žanr. On je napisao scenarij za Društvenu mrežu, koju je režirao David Fincher i koja je do danas jedan od najboljih filmova o tome kako ideja iz studentskog doma postane svjetska sila. Kao redatelj potpisuje Molly's Game, The Trial of the Chicago 7 i Being the Ricardos.
Što možemo očekivati? Brze, duhovite dijaloge u kojima se likovi nadmeću rečenicama, ljude koji uvijek izgovore najpametniju moguću repliku u najboljem mogućem trenutku i snažan moralni kompas. U priči o novinarima i zviždačima to može vrijediti zlata: rasprave u redakciji, pregovori s odvjetnicima i dileme oko zaštite izvora prirodni su Sorkinov teren.
Rizik je, međutim, isti kao i uvijek. Kao redatelj Sorkin zna radi scene koje djeluju kao snimljeno kazalište, a ono što je kod Finchera bila hladna, precizna napetost, kod njega ponekad sklizne u televizijsku melodramu. Ako The Social Reckoning ima slabu točku, vjerojatno je tu: tekst će biti sjajan, pitanje je govori li išta i slika.
Glumačka postava za koju bi se ubijalo
Iskreno, kad sam vidio ovaj popis imena, prvi put sam se uspravio u stolici. Mikey Madison je nakon Anore jedna od najuzbudljivijih mladih glumica, a uloga moralno sive zviždačice koja se bori sama sa sobom izazov je kao stvoren za nju. U Anori je imala sirovu energiju, ovdje će vjerojatno trebati tiša, nervoznija napetost. Zanima me što će napraviti s tim.
Jeremy Allen White je od serije The Bear nekrunjeni kralj tjeskobnih, iscrpljenih likova, a istraživački novinar koji žonglira rokovima, izvorima i pravnim prijetnjama nije daleko od toga. Ako među njima proradi kemija, pola filma je već dobiveno.
A onda dolazi sporedna ekipa: Jeremy Strong, koji je u Succession pokazao koliko mu pristaje čovjek koji se koprca u blizini moći, zatim Wunmi Mosaku, Betty Gilpin, Billy Magnussen i Patrick Fischler. Koga točno igraju, prije izlaska filma se ne zna, ali ovo je ona vrsta karakternih glumaca koji i od scene od tri minute naprave nešto pamtljivo. A Sorkinovi scenariji vole i sporednim likovima dati najbolje rečenice.
Zašto baš sada, i zašto toliko boli?
The Social Reckoning dira temu u kojoj smo svi, htjeli to ili ne. Ovo nije neki daleki politički skandal ili propast banke, nego aplikacija koju ujutro otvaramo prvu, a navečer zadnju. Snaga filma mogla bi proizaći upravo iz toga što ga gledatelj ne gleda kao promatrač sa strane: sustav koji se razotkriva oblikuje i njegov news feed.
Jedna rečenica iz opisa posebno me zgrabila: „Ako uopće ima neku svrhu.” To je puno strašnije pitanje od zlog direktora u pozadini. Ako film ne želi pokazati negativca, nego sustav koji zapravo nikome ne odgovara, onda nećemo dobiti običan triler razotkrivanja, nego uznemirujući portret vremena.
Žanrovski ide tragom filmova Spotlight i Svi predsjednikovi ljudi, dakle onih u kojima su telefonski poziv, procurjeli dokument i odluka u redakciji jednako napeti kao jurnjava automobilima. Tko voli takav triler koji se polako zateže i gradi od riječi, ovo bi mu mogao biti film jeseni.
Gdje bi moglo zapeti?
Vidim tri opasnosti. Nijednu ne smatram kobnom, ali sve tri su stvarne:
- Zamka propovijedanja. Sorkin obožava kad likovi u monolozima izgovore poruku filma. Kod ovako aktualne teme to lako preraste u sat razrednika.
- Vizualni dio. U priči koja se vrti oko laptopa, ureda i sala za sastanke teško je pokazati nešto što je i slikovno uzbudljivo. Tu Sorkin kao redatelj mora biti bolji nego ikad.
- Poznat rasplet. Riječ je o stvarnom slučaju, objava velikog članka nije tajna. Napetost dakle ne smije nositi pitanje „kako će završiti”, nego „koliko će ih to stajati”.
Ako film ozbiljno shvati Francesinu moralnu dvosmislenost i ne izglača je u priču o junakinji, ti bi rizici mogli i nestati. Ali ako svi postanu vitezovi u sjajnim oklopima, dobit ćemo dobro napisan, ali zaboravljiv TV film s kino budžetom.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji su voljeli Društvenu mrežu, Spotlight ili bilo koji film o istraživačkim novinarima, i koje zanima što se događa iza njihovih omiljenih aplikacija. Obožavatelji Mikey Madison i Jeremyja Allena Whitea ionako moraju kupiti kartu.
- Radije preskoči ako: Tko traži akciju, spektakl ili lagano opuštanje, ovo će mu biti previše pričljivo i previše ozbiljno. A tko je alergičan na Sorkinove brze, pomalo samozadovoljne dijaloge, neka se s njim ne pokušava pomiriti baš ovdje.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Društvena mreža (2010), Spotlight (2015), Svi predsjednikovi ljudi (1976), The Insider (1999), The Post (2017)
Česta pitanja
O čemu govori The Social Reckoning?
Frances, mlada inženjerka u Facebooku, dolazi do informacija o kojima ne želi šutjeti, pa se javlja novinaru Wall Street Journala. Zajedno prolaze opasan put na čijem kraju izlazi članak o tajnama društvene mreže koji izaziva golem skandal.
Temelji li se film na istinitoj priči?
Da, film obrađuje stvaran slučaj i spada u žanr dokudrame.
Tko je režirao The Social Reckoning?
Film je režirao Aaron Sorkin, koji je ranije napisao i scenarij za Društvenu mrežu.
Tko glumi u filmu The Social Reckoning?
Glavne uloge imaju Mikey Madison i Jeremy Allen White, a uz njih glume i Wunmi Mosaku, Patrick Fischler, Betty Gilpin, Billy Magnussen i Jeremy Strong.
Iz koje je zemlje film The Social Reckoning?
Riječ je o američkoj produkciji.
Hoće li se isplatiti ugasiti mobitel na dva sata?
Mislim da hoće, i to ne govorim samo zbog postave koja dobro zvuči. The Social Reckoning jedan je od rijetkih filmova čija tema leži gledatelju u džepu, a Sorkin je pisac koji i od svađe u redakciji zna napraviti triler. Mikey Madison kao moralno klizava zviždačica, Jeremy Allen White kao uporni novinar i iza njih nevjerojatno jaka sporedna ekipa: po svemu sudeći, vrlo jak početak jeseni.
Moje zadrške odnose se na redatelja, ne na temu. Ako se Sorkin ovaj put usudi vjerovati slikama i tišini, a ne samo svojim rečenicama, ovo bi mogla biti najbolja režija u njegovoj karijeri. Ako ne, opet ćemo dobiti pametan, dobro napisan, malo govornički film nakon kojeg će svi malo sumnjičavije gledati svoj news feed. Moja očekivana ocjena: čvrsta osmica, s otvorenim stropom prema gore. Pretpostavljam da bih i ja tijekom odjavne špice izvukao mobitel. Samo da ga odmah zatim spremim.