Cesta recenzija: najtiše i najokrutnije ljubavno pismo s kraja svijeta, od oca sinu
Postoje filmovi koje pogledate jednom u životu, a onda vam godinama sjede negdje u prsima. Cesta je upravo takav film. To je postapokaliptična drama bez superjunaka, spektakularnih eksplozija i spasonosnih obrata. Imamo samo oca, sina, rasklimana kolica iz trgovine i pitanje ima li još smisla biti čovjek. Film Johna Hillcoata ne zabavlja. Polako i metodično cijedi gledatelja, i upravo ga zato volim.
Okrutna, siva i nemilosrdno iskrena drama o preživljavanju, koju Viggo Mortensen jednom od najboljih uloga svoje karijere podiže među vrhunce žanra.
Podaci o filmu
| Original | The Road |
|---|---|
| Redatelj | John Hillcoat |
| Uloge | Viggo Mortensen, Kodi Smit-McPhee, Charlize Theron, Robert Duvall, Guy Pearce, Molly Parker |
| Žanr | Pustolovni filmovi, Drame |
| Trajanje | 111 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
O čemu govori Cesta? Pepeo, glad i kolica iz trgovine
Postavka je krajnje jednostavna i baš zato funkcionira. Prije mnogo godina Ameriku je pogodila tajanstvena katastrofa. Nestalo je struje, zavladala je glad, a preživjeli su se okrenuli jedni protiv drugih. Kad film počne, civilizacija je već samo uspomena: krajem vladaju bande, nasilje je postalo jedini zakon, a svi žive samo za sljedeći zalogaj.
U tom svijetu otac i sin kreću na put prema oceanu. Sve što imaju stane u rasklimana kolica iz trgovine. Svaki dan moraju se boriti za hranu, protiv hladnoće, prirode i onih koji su odavno odustali od svoje ljudskosti. Jedini oslonac im je međusobna povezanost: sjećanja i ljubav koja je između njih dvojice još preživjela.
Film ništa ne objašnjava. Ne saznajemo što se točno dogodilo i mislim da je to pun pogodak. Uzrok katastrofe ovdje je potpuno nebitan. Pitanje nije kako je svijet završio, nego što ostaje od nas nakon toga.
Viggo Mortensen kakvog dosad niste vidjeli
Tko Vigga Mortensena pamti prije svega kao Aragorna iz Gospodara prstenova, ovdje će se jako iznenaditi. Kraljevsko držanje, karizma i junaštvo s mačem u ruci potpuno nestaju. Umjesto toga gledamo izgladnjelog, do kosti mršavog oca koji neprestano strahuje i u čijem je svakom pokretu iscrpljenost i strah da neće uspjeti zaštititi dijete.
Mortensenova je izvedba genijalna jer se nikad ne pokušava svidjeti. Otac je ponekad tvrd, ponekad okrutan, ponekad donosi odluke s kojima se ni gledatelj ne slaže. Ipak u svakom trenutku osjećamo da sve to proizlazi iz jednog jedinog izvora: bezuvjetne ljubavi prema sinu. Ovo je jedan od najbolnijih portreta oca koje sam vidio na filmskom platnu.
Kodi Smit-McPhee u ulozi sina naprosto je zapanjujuć. Od dječjih glumaca rijetko dobivamo ovako prirodnu igru bez ikakve usiljenosti. On je moralni kompas filma: sin je taj koji još pita, kojem je još žao stranca i koji još vjeruje da postoje dobri ljudi. Kemija među njima dvojicom nosi cijeli film i u njoj nisam pronašao nijedan lažan trenutak.
Sporedni likovi koji se urežu u pamćenje za par minuta
Popis glumaca na prvi pogled može djelovati pretjerano za ovako komornu dramu, ali Hillcoat pametno postupa sa zvijezdama. Charlize Theron glumi majku i iako dobiva manje vremena na ekranu, njezine scene su teške i sablasne. Theron, koja je osvojila Oscara za Monster, i ovdje pokazuje da s nekoliko pogleda može ispričati cijelu tragediju.
Starac Eli Roberta Duvalla jedna je od najupečatljivijih epizoda filma. Legenda iz Kuma i Apokalipse danas u kratkom vremenu gradi lik koji je istodobno jadan, mudar i zastrašujuć. Guy Pearce kao veteran, Molly Parker kao ljubazna žena, Michael Kenneth Williams kao lopov i Garret Dillahunt kao član bande sitni su, ali precizni dijelovi mozaika. Svaki susret novi je ispit: kome se u ovom svijetu još može vjerovati?
Pepeljasto sivi svijet Johna Hillcoata
Režija Johna Hillcoata suzdržana je i to je pohvala. Ne želi od kraja svijeta raditi akcijski film i ne gura gledatelju užas u lice, iako bi mogao. Nasilje ovdje stalno lebdi u zraku, ali najveći dio napetosti rađa se iz iščekivanja, tišine, pucketanja grana i dalekih zvukova.
Slika je zapanjujuća, na svoj turoban način. Izgorjele šume, sivo nebo, ceste prekrivene pepelom, napuštene kuće. Vizualni stil gotovo potpuno isisava boje, a kad se u nekom sjećanju ipak pojavi toplo svjetlo, to gotovo fizički boli. Rijetko sam gledao film koji tako uvjerljivo prenosi hladnoću i glad.
Glazba i zvučna kulisa pojačavaju istu melankoliju. Nema bučne podloge, tu su prije nježne, tužne melodije i puno tišine. Kroz 111 minuta Hillcoat dosljedno drži to tjeskobno, a opet nježno raspoloženje.
Gdje previše boli, a gdje usporava?
Bit ću iskren: Cesta nije za svakoga i to ni ne skriva. Tempo je spor, priča epizodna, a tko očekuje klasičan dramski luk i velike obrate, mogao bi se razočarati. Ima dionica u kojima film gotovo samo ide naprijed, korak po korak, i tada nestrpljiviji gledatelj lako može izgubiti nit.
Drugi je rizik samo raspoloženje. Ovaj film gotovo uopće ne da da udahnete. Beznađe, glad, strah, pa opet isto. Ja upravo to cijenim, ali razumijem ako nekome u drugom satu postane previše. Ovo nije kino za subotnju večer uz kokice i toga treba biti svjestan.
- Što funkcionira: dvojac Mortensen i Smit-McPhee, sablasna slika, suzdržana režija.
- Što može podijeliti publiku: spor tempo, epizodna struktura i gotovo neprekidno tjeskobno ozračje.
Zašto je ovo više od filma o preživljavanju?
Postapokaliptični žanr pun je oružja, automobilskih potjera i ratobornih junaka. Cesta je nasuprot tome gotovo meditativna: kraj svijeta ne prikazuje kao spektakl, nego kao moralni ispit. Što znači ostati dobar kad je dobrota smrtonosni luksuz? Dokle se može štititi dječja nevinost i smije li se to uopće?
Prava tema filma je očinstvo. Ona vrsta ljubavi koja nadjačava sve, koja je tvrdoglava, ponekad slijepa i koja je posljednja stvar što još daje smisao postojanju. Zbog toga je Cesta istodobno okrutna i duboko nježna. A gledati je kao roditelj sasvim je drugačije iskustvo, na to se svatko neka pripremi.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole drame koje se polako grade i imaju težinu, velike glumačke izvedbe i postapokaliptične priče bez žanrovskih klišeja.
- Radije preskoči ako: Onima koji traže brzu akciju, spektakularne bitke ili lagan odmor od svakodnevice te onima koje teško pogađa beznadno i tjeskobno ozračje.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Children of Men (2006), The Book of Eli (2010), Mad Max (1979), A Quiet Place (2018)
Česta pitanja
O čemu govori Cesta?
Nakon tajanstvene katastrofe koja je uništila američku civilizaciju, otac i sin kreću na put prema oceanu. Svu imovinu guraju u kolicima iz trgovine i svaki se dan moraju boriti za hranu, s prirodom i s nasiljem bandi.
Koliko traje Cesta?
Film traje 111 minuta.
Tko je režirao film Cesta?
Film je režirao John Hillcoat.
Tko glumi u filmu Cesta?
Glavne uloge igraju Viggo Mortensen (otac) i Kodi Smit-McPhee (sin), a uz njih glume Charlize Theron, Robert Duvall, Guy Pearce, Molly Parker, Michael Kenneth Williams i Garret Dillahunt.
Koji je originalni naslov filma Cesta?
Originalni naslov filma je The Road, a riječ je o američkoj produkciji.
Možete li podnijeti ovu cestu?
Cesta nije lagan film i ne želi to biti. Spora je, siva, bolna, mjestimice gotovo nepodnošljivo tjeskobna. Ipak u njoj ima nečega što malo filmova o kraju svijeta uspijeva postići: duboke, tihe ljudskosti. Zbog dvojca Viggo Mortensen i Kodi Smit-McPhee obavezna je za svakoga tko film shvaća ozbiljno. Ako se upustite, budite spremni da ćete nakon odjavne špice još dugo samo sjediti u mraku. Za mene je ovo jedan od najjačih filmova žanra i ne bojim se reći da je riječ o jednoj od najboljih priča o ocu i sinu posljednjih godina.