Compostelle recenzija: dvije tisuće kilometara bijesa, krivnje i prašnjavih cipela
Nekim filmovima dovoljni su ruksak, beskrajna staza i dvoje ljudi koji se ne podnose. Hodočasnička drama Yanna Samuella oslanja se upravo na taj recept, a zahvaljujući Alexandri Lamy postaje mnogo više od lijepo snimljenog planinarskog vodiča. Compostelle ne izmišlja ništa novo, ali ono što radi, radi od srca.
Tiha, dirljiva i mjestimice predvidljiva putna drama koju do cilja nose trvenja između dvoje glavnih likova i suptilna gluma Alexandre Lamy.
Podaci o filmu
| Redatelj | Yann Samuell |
|---|---|
| Uloge | Alexandra Lamy, Julien Le Berre, Maëlle Vidou |
| Žanr | Filmske drame |
| Trajanje | 113 min |
| Zemlja | Francuski filmovi, Belgijski filmovi |
O čemu je riječ? Žena, tinejdžer i jako dug pješački put
Postava je jednostavna i upravo zato funkcionira. S jedne strane imamo ženu koja se pokušava pomiriti s vlastitim pogreškama, a s druge tinejdžera koji ne uspijeva obuzdati bijes. Oboje su stigli do točke na kojoj dosadašnji život jednostavno ne može ići dalje. Rješenje nije terapija, ni selidba, ni veliki razgovor za kuhinjskim stolom, nego vlastite noge: iz Francuske kreću na Camino, hodočasnički put do Santiaga de Compostele, i to na njegovu inačicu dugu dvije tisuće kilometara.
Dvije tisuće kilometara. Vrijedi na trenutak pustiti da se taj broj slegne. Ovo nije vikend izlet, nego tjedni hodanja koje se ponavlja iz dana u dan, uz žuljeve, loša prenoćišta i sate u kojima nitko ništa ne govori. Put u filmu postaje zajednički prostor suočavanja i iscjeljenja, a najbolji trenuci upravo su ti tihi, neizgovoreni prizori u kojima dvoje stranaca polako shvaća da nose isti teret, samo u drugačijem obliku.
Detalje namjerno ne otkrivam: najveći užitak ovog filma je način na koji korak po korak saznajemo što pokreće ovo dvoje ljudi.
Alexandra Lamy, tihi pokretač filma
Alexandru Lamy francuskoj publici odavno ne treba predstavljati, a ovdje pokazuje zašto joj iznova povjeravaju uloge koje nose veliki emocionalni teret. Ne pretjeruje s krivnjom, ne plače u svakoj drugoj sceni. Umor se kod nje vidi u ramenima, u sve sporijim koracima, u nedovršenoj rečenici. To je onakva gluma koju je lako ne primijetiti, a cijeli film počiva na njoj.
Uz nju prostor dobivaju Julien Le Berre i Maëlle Vidou, a energija mlađih glumaca lijepo kontrira suzdržanosti Lamy. Prikaz tinejdžerskog bijesa najosjetljivija je točka: lako je skliznuti u šablonsko lupanje vratima. Film tu zamku uglavnom izbjegava, iako ima scena ili dvije u kojima bijes više djeluje kao scenaristički alat nego kao stvarna emocija.
Najjači su trenuci kad se dvije generacije sudare, a onda odjednom više nema što reći, samo treba hodati dalje.
Yann Samuell i sporo kuhanje emocija
Ime Yanna Samuella mnogima će zvučati poznato zbog filma Jeux d'enfants, a tko ga je gledao, sjeća se da ovaj redatelj voli velike, šarene, gotovo bajkovite emocije. U usporedbi s tim, Compostelle je iznenađujuće prizeman, i to doslovno: kamera se često zadržava na nogama, na prašnjavoj stazi, na krajoliku koji se proteže u beskraj.
Samuell se ovdje suzdržava i to filmu uglavnom ide u prilog. Ne žuri, pušta krajolik da odradi dio posla. Ipak, 113 minuta trajanja se osjeti: u srednjem dijelu postoji točka u kojoj se monotonija puta pomalo prenese i na gledatelja. Može se, naravno, reći da je to namjerno jer je i hodočašće takvo, ali u kino dvorani to je mač s dvije oštrice.
Ono što je vrlo dobro pogođeno: redatelj ne propovijeda. Duhovna pozadina puta za Santiago je prisutna, ali film nikoga ne želi preobratiti. Iscjeljenje je ovdje ljudska, a ne nebeska stvar.
Što funkcionira, a gdje film posrće
Ukratko sam skupio zbog čega ga od srca preporučujem i zbog čega mi ipak nije postao miljenik.
- Što funkcionira: dinamika između dvoje glavnih likova, koja se polako i uvjerljivo pretvara iz neprijateljstva u nešto sasvim drugo.
- Što funkcionira: prizori. Francuski i španjolski krajolici su prekrasni, ali ne poput razglednice: film dočarava udaljenost, umor i vrućinu.
- Što funkcionira: suzdržanost. Nema prenapisane melodrame, a veliki emocionalni trenuci djeluju zasluženo.
- Gdje posrće: žanrovska ograničenja. Tko je već gledao koju putnu dramu, otprilike će naslutiti kamo vodi emocionalni luk priče.
- Gdje posrće: ritam u sredini filma popušta, a neki sporedni rukavci više djeluju kao skretanja nego kao prave postaje.
Ništa od toga nije kobno, ali dobro pokazuje da se Compostelle kreće sigurnim terenom. Ne riskira, pa zato ni ne pada, ali ni ne leti do neba.
Hodočasnički film kao žanr: zašto ga uvijek iznova volimo?
Ima nečeg neodoljivog u tome kad film uzme svoje likove i jednostavno ih pošalje na put. Putna drama jedan je od najstarijih filmskih oblika, a hodočašće njegova najčišća inačica: cilj ovdje nije samo zemljopisni. Tko je gledao The Way Emilija Esteveza s Martinom Sheenom ili Reese Witherspoon u filmu Divljina, točno zna o čemu govorim.
Compostelle se uklapa u tu tradiciju i kao francusko-belgijska koprodukcija donosi onu prepoznatljivu europsku osjetljivost, manje bučnu od holivudske. Nema velikog prosvjetljenja na vrhu brda uz glazbenu podlogu. Umjesto toga tu su sitni trenuci: zajednička večera, puštena rečenica, jutro u kojem netko prvi put pričeka onog drugog.
Ovo nije mračna, mučna drama, nego film koji tinejdžer i roditelj mogu pogledati zajedno. Štoviše, možda je tako i najbolji.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole tihe europske drame usmjerene na likove, koji su i sami razmišljali o Caminu ili koji bi s tinejdžerom rado pogledali nešto sadržajno.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele brzu radnju, preokrete ili velike dramske eksplozije: njima će 113 minuta djelovati kao dugo pješačenje.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: The Way (2010), Divljina (2014), Little Miss Sunshine (2006), Tracks (2013)
Česta pitanja
O čemu govori film Compostelle?
Žena koja se pokušava pomiriti sa svojim pogreškama i tinejdžer koji ne može obuzdati bijes zajedno iz Francuske kreću na hodočasnički put do Santiaga de Compostele, u njegovoj inačici dugoj dvije tisuće kilometara. Put postaje zajednički prostor suočavanja i iscjeljenja.
Koliko traje Compostelle?
Film traje 113 minuta.
Može li se Compostelle gledati s djecom?
Nije riječ o mračnoj ni mučnoj drami pa ga tinejdžeri mogu gledati zajedno s roditeljima, no za manju djecu nije prikladan.
Tko je režirao Compostelle i tko glumi u njemu?
Film je režirao Yann Samuell, a glavne uloge tumače Alexandra Lamy, Julien Le Berre i Maëlle Vidou.
Koje su zemlje proizvele film?
Compostelle je francusko-belgijska koprodukcija.
Isplati li se obuti cipele i krenuti s njima?
Da, ako znaš što te čeka. Compostelle nije film o kojem ćeš tjednima raspravljati, ali je onakav nakon kojeg u tišini izađeš iz kina i možda nazoveš nekoga koga si odavno trebao nazvati. Gluma Alexandre Lamy i snaga krajolika na leđima nose i predvidljivije dijelove, a Yann Samuell pametno ne pokušava reći više nego što priča može podnijeti.
Nije savršen, ponekad se umori, baš kao i njegovi likovi. Ali na kraju stigne na cilj, a to je kod hodočasničkog filma možda i najvažnije. Za kišnu jesensku večer, osobito udvoje s tinejdžerom, odličan je izbor.