Rose, recenzija uoči premijere: Sandra Hüller vraća se iz rata, a pravo bojište postaje mir
Postoje glumice čije mi je ime dovoljno da kupim kartu, a Sandra Hüller je upravo takva. U njemačko-austrijskoj povijesnoj drami Rose glumi ženu koja se u ratu borila kao muškarac i koja i nakon povratka kući želi nastaviti živjeti kao muškarac. Ovaj tekst govori o tome što možemo očekivati i zašto bi ovo mogao biti jedan od najtvrđih i najtiših filmova godine.
Na papiru je sve tu za mučno precizan portret epohe izgrađen oko velike glumačke izvedbe. Pitanje je samo koliko će se film ovako strogo zadane forme usuditi otvoriti.
Podaci o filmu
| Redatelj | Markus Schleinzer |
|---|---|
| Uloge | Sandra Hüller, Caro Braun, Godehard Giese, Robert Gwisdek, Johannes Schubert |
| Žanr | Povijesne drame |
| Trajanje | 94 min |
| Zemlja | Njemački filmovi, Austrijski filmovi |
O čemu govori Rose, bez spojlera?
Nalazimo se na početku 17. stoljeća. Rose se u ratu borila kao muškarac, prošla je pakao bojišta u Brabantu, a kad se vrati u mirno zaleđe, ne želi se vratiti staroj ulozi. Želi nastaviti život kao muškarac. Njezina je želja pritom zapanjujuće jednostavna: želi biti dobar građanin, koristan član zajednice, netko tko radi, živi pošteno i ne iskače iz reda.
A upravo je u tome bit. U svijetu u koji se Rose vraća pravila su kruta, a zajednica teško podnosi različitost. Prema službenom opisu, film je izgrađen na napetosti između društvenih normi i osobnog identiteta, koja postaje sve oštrija kako se Rose pokušava uklopiti. Više od toga o radnji ne znamo, i mislim da to uopće nije loše: kod ovakvih filmova kako je puno važnije od onoga što.
Ono što mi se već sada iznimno sviđa jest obrnuti smjer. Ratni filmovi obično prikazuju bojišnicu kao pakao, a ovdje se čini da je bojište tek predvorje. Prava opsada počinje kod kuće, u pogledima susjeda, u crkvenim klupama, u svakodnevnom poretku stvari.
Sandra Hüller, ili zašto se za glavnu ulogu ne treba brinuti
Tko je posljednjih godina pratio europski film, tome Sandru Hüller ne treba predstavljati. Od Tonija Erdmanna znamo da istodobno može biti beskrajno kruta i bolno ranjiva, a Anatomija pada pokazala je da jednim jedinim trzajem lica može dovesti u pitanje sve što mislimo u gledalištu. Nakon hladne, zastrašujuće kućanice iz Zone interesa mogu sa sigurnošću reći: malo je danas glumica koje se tako malo boje antipatije, hladnoće i nelagode.
Lik Rose traži upravo takvu glumicu. Osobu koja cijelim bićem teži nevidljivosti, jer je uklapanje uvjet preživljavanja. To je teže odigrati od velike, glasne dramske uloge. Ovdje sve nose tišina, držanje, glas i pogled, a upravo je u tome Hüller trenutačno nepobjediva.
Uz nju se na popisu glumaca nalaze Caro Braun, Godehard Giese, Robert Gwisdek i Johannes Schubert. Koga glume, još ne znamo, ali u ovakvoj komornoj drami lice zajednice jednako je važno kao i lice glavne junakinje. O njima ovisi hoće li selo, grad i okolina biti živa, dišuća prijetnja ili samo kulisa.
Markus Schleinzer, majstor neugodnih tišina
Ime Markusa Schleinzera mnogima je poznato zbog njegova debija Michael iz 2011. godine: bio je to nemilosrdno hladan film gotovo kliničke preciznosti, koji ništa nije objašnjavao, ništa nije olakšavao i ni za što se nije ispričavao. Ako krenem od toga, ni Rose neće biti ugodan, umilni kostimirani film, a to smatram izričitim obećanjem.
Jedan ogranak austrijske filmske tradicije, kojemu pripada i Schleinzer, obožava distancu. Kamera se ne oduševljava, ne plače s junacima, nego promatra poput strogog svjedoka. Kod priče u kojoj je neprestano promatranje zajednice samo po sebi pritisak, takav bi stil mogao biti pun pogodak. Gledatelj promatra Rose jednako kao i njezina okolina i tako na neugodan način postaje suučesnik.
I trajanje od 94 minute govori puno. Ovo nije trosatna, razvučena parada povijesne vjernosti, nego zbijen, čvrst film, što upućuje na to da Schleinzer točno zna što želi reći i ne želi se zadržavati ni minutu dulje nego što treba.
Što bi ga moglo učiniti zaista velikim filmom
Iz tri sam razloga izrazito optimističan:
- Tema je bezvremenska, ali nije tu zbog mode. Okruženje 17. stoljeća udaljava pitanje od današnjih rasprava i upravo zbog toga može biti oštrije. Zajednica koja živi u krutom poretku i čovjek koji samo želi postojati u miru: to vrijedi uvijek i svugdje.
- Glavna glumica. S obzirom na karijeru Sandre Hüller, teško je zamisliti da neće isporučiti upečatljivu izvedbu.
- Redateljska ruka. Schleinzer nije filmaš koji nudi umirujuće odgovore, a kod ove bi priče komotno rješenje bilo najveći grijeh.
Uz to je i motiv veterana koji se vraća iz rata sam po sebi snažan. Rose nije stranac samo zbog svog identiteta, nego i zato što je vidjela nešto što ljudi u zaleđu nisu. Ako film uspije istodobno obraditi oba sloja, mogli bismo dobiti vrlo bogatu dramu koja se može čitati na mnogo načina.
Gdje bi mogao posrnuti?
Bit ću iskren: strogi europski autorski filmovi imaju svoje zamke. Ako Schleinzer ostane previše hladan, gledatelj bi mogao ostati vani, a Rose bi se mogla pretvoriti u lijep, vrijedan poštovanja, ali pomalo beživotan umjetnički predmet kojem se više divimo nego što ga proživljavamo. Druga opasnost kostimiranih drama je didaktičnost: ako film u svakoj sceni podcrtava da je zajednica okrutna, a Rose žrtva, gubi se složenost.
Drugi upitnik je ritam. Kratko trajanje dobar je znak, ali spori, promatrački stil ne odgovara svakome. Tko očekuje dinamičan povijesni film, bitke ili spektakularne obrate, vjerojatno će biti razočaran. Rat je ovdje, barem prema opisu, više prošlost nego sadašnjost.
Na kraju, sve upućuje na to da film gledatelja neće štedjeti. Meni je to prije vrlina, ali na to se vrijedi pripremiti.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Obožavateljima Sandre Hüller, ljubiteljima europskog autorskog filma i svima koji vole sporo građene, mučne povijesne drame koje tjeraju na razmišljanje.
- Radije preskoči ako: Tko traži laganu kostimiranu romansu, spektakularnu ratnu akciju ili brz tempo, tome će ovaj film vjerojatno biti pretih i pretvrd.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Orlando (1992), Albert Nobbs (2011), Bijela vrpca (2009), Portret djevojke u plamenu (2019), Zona interesa (2023)
Česta pitanja
O čemu govori Rose?
Radnja je smještena na početak 17. stoljeća: Rose se u ratu borila kao muškarac i nakon povratka s bojišta u Brabantu želi i dalje živjeti kao muškarac, kao dobar građanin i koristan član zajednice, dok se pokušava uklopiti u svijet koji funkcionira po krutim pravilima.
Koliko traje Rose?
Film traje 94 minute.
Tko je režirao Rose i tko u njemu glumi?
Redatelj je Markus Schleinzer, glavnu ulogu igra Sandra Hüller, a uz nju glume Caro Braun, Godehard Giese, Robert Gwisdek i Johannes Schubert.
Koje su zemlje producirale film?
Rose je njemačko-austrijska koprodukcija.
Isplati li se sjesti u klupu pokraj Rose?
Mislim da se isplati, štoviše: ovo je film koji iskreno iščekujem. Ne zato što obećava laganu večer, nego zato što svaki njegov element upućuje na to da postavlja pravo pitanje i da na njega neće dati jeftin odgovor. Sandra Hüller trenutačno je jedna od najuzbudljivijih glumica europskog filma, a Markus Schleinzer redatelj koji se ne boji nelagode. Moja je očekivana ocjena visoka, a ako film iza strogoće uspije pronaći toplinu, lako bi mogao postati jedna od najupečatljivijih drama godine. Čim stigne u kina, bit ću ondje, i slutim da ga danima neću moći izbaciti iz glave.