Le città di pianura recenzija unaprijed: talijanska turneja po birtijama venetske ravnice, gdje nitko ne propušta zadnju rundu
Postoje filmovi čiji bi se moto mogao slobodno ispisati na zidu neke birtije: zadnju čašu nikad ne propuštaj. Komedija Francesca Sossaija, predstavljena u Cannesu, najavljuje se upravo tako, s dvojicom propalih, ali životno mudrih pedesetogodišnjaka i mladićem koji se u krivo vrijeme, na krivom mjestu nađe u krivom društvu. A mi jedva čekamo vidjeti što će iz toga ispasti.
Najavljuje se kao šarmantan, melankoličan i vjerojatno dobrano mamuran talijanski road movie koji bi mogao prizvati duh velikih talijanskih komedija.
Podaci o filmu
| Redatelj | Francesco Sossai |
|---|---|
| Uloge | Filippo Scotti, Sergio Romano, Pierpaolo Capovilla, Roberto Citran, Andrea Pennacchi |
| Žanr | Komedije |
| Trajanje | 100 min |
| Zemlja | Talijanski filmovi, Njemački filmovi |
O čemu je riječ? Dvije stare lisice i jedno janje među birtijama
Postava je toliko jednostavna da je gotovo sumnjiva, ali ovakve priče ionako ne nosi zamršen zaplet. Imamo dvojicu tipova u pedesetima, vječno kratkih s novcem, Carlobianchija i Doriana, koji žive po jednoj jedinoj filozofiji: zadnju čašu nikad ne propuštaj. Ta rečenica o njima govori više od cijele stranice opisa likova. To su oni dečki koji uvijek sjede za šankom, koji za sve imaju neku anegdotu i koji su nekako uvijek malo zakasnili na vlastiti život.
S njima se susreće Giulio, sramežljivi student arhitekture koji očito ima svoje planove, pa i one ljubavne. Prema najavi, iz tog susreta izrasta kaotična avantura po venetskoj ravnici, a loši savjeti, mamurluk i jedno neočekivano prijateljstvo temeljito će mu promijeniti zamisli. Kamo će točno priča skrenuti, ne znamo, i iskreno, ne želimo znati unaprijed. Pola užitka ovakvih filmova leži u tome da gledatelj pluta zajedno s likovima.
Venetska ravnica, gdje se ne ljuljamo u gondolama
Mene je posebno zaintrigirala lokacija. Ne govorimo o razglednicama Venecije za turiste, nego o venetskoj ravnici, onoj seoskoj Italiji malih gradova i sela koju na velikom platnu viđamo rjeđe. Ovdje nema panorama Trga svetog Marka, ali ima lokalnih cesta, seoskih barova, maglovitih polja i ljudi koji ne pripadaju reklamama.
Film se po vlastitim riječima klanja raznolikosti Italije, i to se u izboru lokacije već osjeti. Ako Sossai dobro barata krajolikom, ravnica bi i sama mogla postati likom: mjesto gdje vrijeme teče sporije i gdje noćna tura po birtijama može potrajati kao cijeli život. Iskreno se nadam da će film imati hrabrosti biti spor tamo gdje treba.
Francesco Sossai u sjeni velikih prethodnika
Ime Francesca Sossaija domaćoj publici vjerojatno još ne zvuči poznato, ali papiri filma govore dovoljno: premijeru je imao na Filmskom festivalu u Cannesu, što je za talijansko-njemačku koprodukcijsku komediju ozbiljna preporuka. Cannes nije mjesto na koje se pozivaju obične parade fora, pa možemo očekivati nešto suptilniji, gorko-slatki humor.
Najveći je izazov ipak to što film izričito želi odati počast najvećim imenima talijanske kinematografije. To je hrabra izjava. Talijanska komedija ima nevjerojatnu tradiciju, od commedie all'italiana do cijele galerije skitnica i životnih umjetnika koji su istodobno smiješni i dirljivo ljudski. Ako Sossai crpi iz tog izvora, kreće s dobrog mjesta. Rizik je, naravno, da nostalgija lako sklizne u puko citiranje. Vjerujem da se to neće dogoditi.
Glumačka postava: manje poznata lica na koja vrijedi obratiti pažnju
U ekipi je Filippo Scotti najpoznatije ime za međunarodnu publiku: gledali smo ga u glavnoj ulozi filma Paola Sorrentina È stata la mano di Dio, gdje je vrlo nježno dočarao nesigurnost i osjetljivost tinejdžera. Sudeći po tome, čini se kao savršen izbor za sramežljivog Giulija kojeg događaji nose sa sobom.
Uz njega su u podjeli uloga Sergio Romano, Pierpaolo Capovilla, Roberto Citran i Andrea Pennacchi. Našem gledatelju manje su poznati, ali upravo bi to mogao biti jedan od adutâ filma: u ovakvim pričama puno je uvjerljivije kad ne gledamo zvijezde preodjevene u pedesetogodišnje stalne goste birtije, nego lica kojima vjerujemo. Duša buddy komedije uvijek je kemija, i ako par Carlobianchi i Doriano funkcionira, film je napola dobio bitku.
Po čemu bi mogao biti odličan, a gdje bi mogao posrnuti?
Pogledajmo što mu ide u prilog:
- Osnovna ideja jednostavna je i univerzalna. Svatko poznaje nekog Carlobianchija ili Doriana, a priznajmo, svi smo ponekad bili Giuliji.
- Generacijski sudar može biti odličan izvor i humora i emocija. Susret jedne prohujale generacije i nesigurnog mladića rijetko ne upali.
- Premijera u Cannesu sugerira da nas ne čeka bučan, nego karakteran humor blizak ljudima.
A gdje je rizik?
- Filmovi o turama po birtijama lako postanu repetitivni: novi bar, novo piće, novi pijani monolog. Ako iza toga nema luka, gledatelj se brzo umori.
- Nostalgična posveta može biti lijepa, ali i previše zatvorena u sebe.
- Trajanje od 100 minuta je idealno, ali ako ritam zapne, ovako labavo složen film lako se u sredini uspava.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole melankoličan humor talijanskih filmova, road movieje koji počivaju na likovima i priče u kojima jedna slučajna noć sve promijeni.
- Radije preskoči ako: Onima koji žele brzu holivudsku komediju krcatu forama ili kojima smeta kad film gradi više na atmosferi nego na obratima.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Il sorpasso (1962), È stata la mano di Dio (2021), Sideways (2004), Druk (2020)
Česta pitanja
O čemu govori film Le città di pianura?
Dvojica pedesetogodišnjaka kratkih s novcem, Carlobianchi i Doriano, upoznaju sramežljivog studenta arhitekture Giulija, a iz tog susreta nastaje kaotična avantura po venetskoj ravnici koja mu okreće naglavačke i ljubavne planove.
Koliko traje film?
Le città di pianura traje 100 minuta.
Tko je režirao film Le città di pianura?
Film je režirao Francesco Sossai, a premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu.
Tko glumi u filmu?
U glavnim ulogama su Filippo Scotti, Sergio Romano, Pierpaolo Capovilla, Roberto Citran i Andrea Pennacchi.
Hoćeš li s njima sjesti na još jednu rundu?
Ja sigurno hoću. Le città di pianura ne spada među velike spektakularne blockbustere i upravo je zato uzbudljiv. Najavljuje se kao mala talijanska komedija po mjeri čovjeka koja, sudeći po premijeri u Cannesu i hrabroj posveti, želi više od toga da nas nasmije. Ako Sossai pogodi ton između smijeha i melankolije, ovo bi moglo biti jedno od ugodnih iznenađenja. Moja očekivana ocjena je čvrsta sedmica, film nakon kojeg čovjeku dođe da nazove nekog starog prijatelja. Samo pazimo s tom zadnjom čašom.