Annabelle recenzija: najstrašnija lutka koja se nikad ne pomakne
Postoje igračke koje ne biste ni skinuli s police u trgovini, a postoji Annabelle, koju vam netko još i pokloni. Najupečatljivija sporedna junakinja Prizivanja zla 2014. dobila je vlastiti film, i premda je lice lutke i ovdje besprijekorno jezivo, priča izgrađena oko nje češće pristojno pokuca nego što razvali vrata. Unatoč tome, za kišnu jesensku večer može doći iznenađujuće dobro.
Atmosferičan, korektno izveden, ali previše predvidljiv horor o lutki koji svoju slavu više duguje porculanskom licu glavne junakinje nego scenariju.
Podaci o filmu
| Redatelj | John R. Leonetti |
|---|---|
| Uloge | Annabelle Wallis, Ward Horton, Tony Amendola, Alfre Woodard, Eric Ladin, Kerry O'Malley |
| Žanr | Horor filmovi |
| Trajanje | 99 min |
| Zemlja | Američki filmovi |
Poklon koji je bolje bilo vratiti
Postavka je klasična, gotovo školska. John Form iznenadi trudnu suprugu Miu starom lutkom. Lijepa gesta, barem dok jedne noći u dom mladog para ne provale članovi sotonističke sekte. Nakon napada ne ostaju samo krv i bol, nego i nešto mnogo gore od samih uljeza: u kući se oslobađa sila, a ta sila ima i lice. Annabellino lice.
To je sve što unaprijed treba znati, i iskreno, više vam ni ne treba. Film ne računa na preokrete, nego na onaj osjećaj koji polako steže grlo, kad dom za koji ste mislili da je siguran, i to usred iščekivanja djeteta, odjednom postane neprijateljski teren. Ta kombinacija ranjive buduće majke i nevidljive prijetnje stari je i provjereni horor recept, a film ni ne skriva odakle crpi nadahnuće.
Mia, John i lutka koja sve nadigra
U glavnoj ulozi Annabelle Wallis igra Miu, a već je sama podudarnost imena mala kozmička šala kojoj se ekipa sigurno dobro nasmijala. Wallis je simpatična i uvjerljiva kao tjeskobna žena koja sve više ostaje sama, a velik dio filma zapravo se odvija na njezinu licu: gledamo kako sumnja polako sazrijeva u sigurnost. Uz nju Ward Horton kao John igra dobronamjernog, ali pomalo zapostavljenog supruga, čiji lik nažalost ne dobiva previše slojeva.
Od sporednih uloga ističe se Evelyn koju tumači Alfre Woodard, glumica koja i u jednoj ili dvije scene zna liku dati težinu. Tony Amendola kao otac Perez donosi obaveznu svećeničku figuru svakog horora, Eric Ladin pojavljuje se kao detektiv Clarkin, a Kerry O'Malley i Brian Howe kao bračni par Higgins. Uredna, solidna podjela uloga, ali priznajmo: show ionako krade lutka, koja ne pomakne ni jedan mišić na licu.
Snimatelj koji je postao redatelj
Na redateljskoj stolici sjedi John R. Leonetti, koji je ranije radio kao snimatelj, među ostalim i na Prizivanju zla Jamesa Wana, filmu iz kojeg Annabelle potječe. Ta se pozadina vidi: kadrovi su pažljivi, kompozicije promišljene, a stara kuća, mračni hodnici i polumračna dječja soba izgledaju točno onako kako trebaju u dobrom filmu o duhovima. Leonetti zna gdje postaviti kameru da gledatelj počne pretraživati rubove kadra.
Manje je siguran kad je riječ o ritmu. Film prečesto predugo gradi napetost istim sredstvima, pa dok dođe do eksplozije, već smo pogodili odakle će stići. Kao da redatelj više vjeruje svojim slikama nego vlastitoj priči. Što je donekle i razumljivo.
Kad funkcionira: polagani, tihi strah
Budimo pošteni: neke scene su baš uspjele. Najjači trenuci filma su oni u kojima se gotovo ništa ne događa, samo je neki predmet na krivom mjestu, samo se iz susjedne sobe začuje zvuk, samo lutka gleda malo drugamo nego maloprije. Takav minimalistički horor urezuje se mnogo dublje od bilo kakvog glasnog trzaja.
- Atmosfera: starinski namještaj i topla, a opet tjeskobna paleta boja filmu izvrsno pristaju.
- Zvuk: škripanje, tišina i iznenadni zvukovi mjestimice su doziranu majstorski.
- Sama lutka: jednostavno prekrasno ružna. Dovoljno ju je pogledati.
Gdje posrne: predvidljivo plašenje
Problem je što film prečesto poseže za najjeftinijim trikom, iznenadnim glasnim skokom. To neko vrijeme pali, ali gledatelj s vremenom nauči koreografiju i unaprijed se skvrči, što ubija upravo iznenađenje straha. Scenarij je usto prilično šablonski: likovi donose loše odluke točno tamo i onda kad to propisuje horor priručnik.
Onima kojima je Prizivanje zla bilo prvi susret s ovim svijetom moglo bi upasti u oči koliko je ovdje obitelj plića i manje simpatična. Tamo smo strepili za likove, ovdje više za vlastiti mir. S druge strane, 99 minuta trajanja ugodno je zbijeno i film ne razvlači nepotrebno svoju priču.
Horor s lutkom, jedna od najstarijih noćnih mora žanra
Zašto porculanska lutka uopće tako dobro plaši? Zato što je poznata, ima ljudski oblik, a ipak nije živa. Nalazi se točno između, i upravo taj međuprostor gledatelju stvara nelagodu. Povijest filma puna je tog straha, od Chuckyja iz Dječje igre do lutaka koje sjede na policama starih filmova o ukletim kućama. Annabelle se uklapa u tu tradiciju i u najboljim trenucima je dostojna.
Motiv trudnoće pak je još od Rosemaryne bebe jedno od najjačih oružja horora: tijelo koje više nije samo naše, budućnost koja je ugrožena i okolina koja nam ne vjeruje. Film tu liniju spretno koristi, iako je ne iscrpi do kraja.
Kome ga preporučujemo?
- Za tebe je ako: Onima koji vole klasični horor o ukletim kućama koji se polako gradi i koje je svijet Prizivanja zla već jednom uvukao u sebe. Idealan film za zajedničku večer u zamračenoj sobi.
- Radije preskoči ako: Tko traži originalne preokrete, duboke likove ili svježa rješenja, bit će razočaran. I naravno, oni kojima i doma na polici sjedi neka stara lutka.
Ako ti se sviđa, pogledaj i: Prizivanje zla (2013), Rosemaryna beba (1968), Child's Play (1988), Sinister (2012), Egzorcist (1973)
Česta pitanja
O čemu govori Annabelle?
John Form pokloni trudnoj supruzi Miji staru lutku. Jedne noći u kuću im provale članovi sotonističke sekte, a nakon napada u domu se oslobodi nešto strašno: Annabelle.
Koliko traje Annabelle?
Film traje 99 minuta.
Tko je režirao Annabelle?
Film je režirao John R. Leonetti.
Tko glumi u filmu Annabelle?
Miu Form glumi Annabelle Wallis, Johna Forma Ward Horton, a uz njih nastupaju i Alfre Woodard, Tony Amendola i Eric Ladin.
Isplati li se večeras pustiti Annabelle u dnevni boravak?
Ako ne očekujete ponovno izmišljanje horora, nego lijepo snimljenu, atmosferičnu i mjestimice doista jezivu priču o lutki, onda da. Annabelle nije remek djelo i nikad zapravo ne izlazi iz sjene Prizivanja zla, ali porculansko lice glavne junakinje toliko je ikonično da film prenese i preko slabijih trenutaka. Ugasite svjetlo, sjednite i ne gledajte prema polici. Ona ionako već gleda vas.